BUDIMPEŠTA-ZAGREB: s povratnom kartom

I što mi je ostalo od Zagreba? Odresci iz novina, papiri s bilješkama, hrvatske riječi, knjige. Sjećanja na susrete, razgovore, fakultetska predavanja. Lica kolega s Filozofskog fakulteta (na mađarskom bi se to drukčije zvalo, ali bilo bi pomalo čudno kao da na hrvatskom napišem Bölcsészkar), studenata, prijatelja. Soba katedre za hungarologiju natrpana stolovima, policama s knjigama, stari električni pisaći stroj u njoj. Nagomilani znakovi. Dijelovi ulica, plavi tramvaji koji polako kaskaju, kavane u središtu grada pune burkanja života, gostionice, nezgrapne kutije šibica i prijazni gradski zakuci. Izvanprostornost i udomaćenost. Iza sebe neprestance sam osjećao - sa mnom je bila - Mađarsku, ali kao da sam postao malo slobodniji od nje. U Hrvatskoj me nikada nije toliko srdila sva glupost politike, ta se igra nije ticala moje kože. Bez ikakve vezanosti mogao sam učiti hrvatsku prošlost i sadašnjost. Kao izletnik pohodio sam njezine vrtove kulture, prebirao sam od plodova prema svojoj volji, nisam morao polagati ispit. Prate me priče, tekstovi, riječi. Da ih ponovno izgovaram. Što li znače, to me zanima. S vremena na vrijeme preda mnom se vrte slike hrvatskoga kaleidoskopa, bez ikakve logike. Stapaju se jedna u drugu, jednom oštrije, drugi put im se obrisi pretapaju, teško mi je zapamtiti ih. Želio bih biti načisto s njima. Imenovati ih i protumačiti. Onako kako se izrađuje krpara, izmjenjujući motive i boje, već kako mi koji komad dospije pod ruku. Ime te književne vrste nije mi poznato. Recimo: redovito putovanje s povratnom kartom. Između dva grada, dvije kulture, dvije nacije. Od danas do tolikih jučer, a jedno jučer je možda i pet ljeta, kao bilo koji dan prošlih godina. U hrvatskoj sredini. Iliti: kakvim u njoj vidim svoje mađarsko sebe i kakvo će biti hrvatsko procijeđeno kroz mene, kroz jednog Mađara. Nije znanstvena analiza, nego iskustvena.