DJEČAK KOJI JE VOLIO PROZORE

“Ova se pitanja ne događaju samo nekima. Dogodila su se i meni. Dječak koji je volio prozore doista postoji na svakome onkološkom odjelu, no njegova priča ne uklju­čuje samo njegov put, nego i put svih onih s kojima smo proveli vrijeme. Zapisi su svakodnevica, specifična za svaki onkološki odjel, te podrška oboljelima, njihovim obiteljima, medicinskim sestrama i doktorima koji nas liječe. Oni su pisani i kao podrška nama koji nismo drukčije znali tražiti odgovore na pitanja koja su nas zanimala, ali i za podizanje svijesti o brojnosti obolijevanja djece od malignih bolesti. Možda će ova iskustva nekomu tko upravo prolazi faze liječenja biti podrška kako u svemu tome nije sam.” Autorica Kao malo dijete liječila sam se na pedijatrijskoj onkologiji i dugo me taj dio života nije previše zanimao. Kada sam ipak počela istraživati o tome, naišla sam na Anin blog i pročitala vjerojatno sve tekstove u jednome danu. Anini tekstovi progovaraju o teškim temama nevjerojatnom lakoćom, jako su upečatljivi iako se ne čini kao da pokušava ostaviti taj dojam. Ono što je komplicirano, objašnjeno je vrlo jednostavno, ali opet toliko efektno da sam često nakon pročitanoga teksta dugo razmišljala o njemu. Život me kasnije odveo ponovo na onkologiju, ali sada u drugoj ulozi, sada tamo radim i iz drugoga ugla promatram te događaje. Smatram da Anini tekstovi mogu pomoći svakomu tko se susretne s onkologijom jer odišu nevjerojatnom toplinom, dubinom i nadom, čak i kada progovara o najtežim situacijama. Tekstovi svakako mogu pomoći i onima koji nisu nikad bili u doticaju s onkologijom - da osvijeste koliko su sretni i da cijene sve ono što imaju, a možda uzimaju zdravo za gotovo. Marija Miletić