O knjizi
Benjamin Franklin (1706-1790), državnik, diplomat i znanstvenik, svakako je jedan od najslavnijih i najpoznatijih Amerikanaca 18. stoljeća. Slojevita je osoba koju mnogi veličaju kao svojevrsnog gurua napretka, dok ga drugi optužuju da je svojom »protestantskom etikom« utro put nekim manje privlačnim aspektima modernog kapitalizma.
Političke su mu zasluge nesporne: glavni je izaslanik 13 američkih kolonija u pregovorima s engleskim dvorom oko samouprave (1760-ih), suautor Deklaracije o neovisnosti, s Francuskom je dogovorio financijsku i vojnu pomoć američkom ratu za oslobođenje, glavni je pregovarač u engleskom povlačenju i jedan od tvoraca američkog Ustava, koji je i danas, nakon više od dvjesta godina, temeljni američki zakonski akt.
Osim političkog, možda mu je još važnije široko društveno djelovanje. Bio je osnivač i dugogodišnji šef američke poštanske službe, a osobito su ga zanimali razni oblici ciljanog djelovanja ljudske zajednice, pa je smislio, inicirao i organizirao funkcioniranje nekih važnih institucija: vatrogasne službe, posudbene knjižnice, osiguravajućeg društva, pučkog sveučilišta i javne bolnice.
Premda su ga neki »elitni« znanstvenici držali znanstvenim amaterom bez formalnog obrazovanja, i znanstveno-izumiteljska mu je karijera impresivna: osim već notornog gromobrana (to mu je danas gotovo zaštitni znak - »brend«), konstruirao je i prvi »šparet« (tzv. Franklinovu ekonomičnu peć), bifokalne naočale, bavio se elektricitetom (utvrdio + i - naboje, objasnio činjenicu uzemljenja), teorijom svjetlosti, smislio brojne inovacije u navigaciji i plovidbi... Bio je član tada najuglednijih svjetskih znanstvenih društava i akademija i jedan od prominentnijih slobodnih zidara svoga vremena.
Pa ipak, najdraži način na koji bi samoga sebe mogao predstaviti bio je: »Benjamin Franklin, tiskar.« Bio je izvrstan slagar i tiskar, od rane mladosti poznat i uvažavan po osobitom tiskarskom umijeću, ali i kao vlasnik brojnih tiskara diljem Amerike, na Jamajci i Antigvi, a u poznoj dobi i u Francuskoj. Bio je i nakladnik: vlasnik i urednik utjecajnih novina The Pennsylvania Gazette (1729--65), autor i izdavač popularnog i visokotiražnog godišnjaka Poor Richard's Almanack (1732-57), a objavio je i brojne knjige američkih, engleskih, francuskih i njemačkih autora.
U njegovu autorskom, bogatom spisateljskom opusu ističu se brojni manji ili veći radovi, knjižice i brošure s političkim, gospodarskim (novčarskim), društvenim i religijskim temama, a bio je osobito poznat (pod jakim utjecajem Swifta) po političko-satiričkim travestijama i »patkama« o aktualnim zbivanjima. Balzac je napisao da je »Franklin izumio gromobran, političku 'patku' (le canard) i republiku«. S književnim je pretenzijama napisao Autobiografiju (1771-88), po mnogima jedno od najboljih djela te vrste. Godinama je radio na djelu Umijeće kreposti (Art of Virtue); nije ga dovršio, a rukopis nije objavljen.
»Prigodna ili periodična publikacija s prilozima različitih sadržaja« - almanah (ili, ponekad, godišnjak) javlja se u 13. st. kao svojevrsni kalendarski i astronomski priručnik koji se s vremenom (nakon 16. i 17. st.) pretvara u omiljeno pučko štivo, osobito u Engleskoj i Njemačkoj. Kasnije, tek početkom 19. st., almanasi će se pojaviti i u Hrvatskoj (najpoznatiji i najdugovječniji je »Danica«), kao godišnjaci, kalendari i zbornici poučnih, uglavnom gospodarsko-ratarskih članaka, životopisa, poslovica i zagonetaka, uz pokoji književni prilog. Često su znali biti jedino svjetovno štivo koje bi se u obitelji čitalo tijekom godine, pa su sastavljači almanaha morali biti i prosvjetitelji i moralizatori i zabavljači. A ukoliko su još bili i promućurni kao Franklin, mogli su na tome i dobro zaraditi. Ovako se on sâm u svojoj Autobiografiji nakratko osvrće na Almanah:
»Godine 1732. objavio sam svoj almanah, pod imenom Richard Saunders; nastavio sam ga izdavati idućih dvadeset i pet godina pod popularnim nazivom Poor Richard's Almanack. Trudio sam se da bude i zabavan i koristan, pa sam u skladu s takvom nakanom na njemu i prilično zarađivao, prodavajući godišnje gotovo deset tisuća primjeraka. Uočivši da ga mnogi čitaju i da gotovo ni jedna zajednica u provinciji nije bila bez njega, upotrijebio sam ga kao prikladno sredstvo širenja naputaka među običnim ljudima koji gotovo da i nisu kupovali drugih knjiga; stoga sam sve male praznine između pojedinih dana u kalendaru punio poslovičnim rečenicama, uglavnom onima koje su ucjepljivale radišnost i umjerenost kao putove do stjecanja imetka i očuvanja vrlina; čovjeku u nevolji mnogo je teže biti uvijek pošten, kao što će - da se izrazim jednom od tih poslovica - prazna vreća teško stajati uspravno.
Te sam poslovice, koje sadrže mudrost mnogih vjekova i naroda, prikupio i od njih oblikovao povezano izdanje pridodano Almanahu iz 1757., kao obraćanje staroga mudraca narodu koji se okupio na dražbi. Svi ti rasuti naputci, skupljeni sada u žiži, mogli su izazvati veću pozornost. To je štivo masovno prihvaćeno i pretiskano u svim novinama cijeloga kontinenta. Naveliko je doštampavano u Britaniji i držano po kućama; na francuskome su objavljena dva prijevoda, ponajviše ga je kupovalo svećenstvo i plemstvo, da bi ga besplatno dijelilo siromašnim župljanima i zakupcima. Što se tiče Pennsylvanije, budući da se taj uradak zalagao protiv nepotrebnog trošenja na strane drangulije, neki drže da je donekle utjecao na porast količine novca, što se dalo zamijetiti u nekoliko godina nakon njegova objavljivanja.«
Današnjem čitatelju će se brojne izreke iz Almanaha učiniti poznatima i prepoznatljivima, Benjamin Franklin (1706-1790), državnik, diplomat i znanstvenik, svakako je jedan od najslavnijih i najpoznatijih Amerikanaca 18. stoljeća. Slojevita je osoba koju mnogi veličaju kao svojevrsnog gurua napretka, dok ga drugi optužuju da je svojom »protestantskom etikom« utro put nekim manje privlačnim aspektima modernog kapitalizma.
Političke su mu zasluge nesporne: glavni je izaslanik 13 američkih kolonija u pregovorima s engleskim dvorom oko samouprave (1760-ih), suautor Deklaracije o neovisnosti, s Francuskom je dogovorio financijsku i vojnu pomoć američkom ratu za oslobođenje, glavni je pregovarač u engleskom povlačenju i jedan od tvoraca američkog Ustava, koji je i danas, nakon više od dvjesta godina, temeljni američki zakonski akt.
Osim političkog, možda mu je još važnije široko društveno djelovanje. Bio je osnivač i dugogodišnji šef američke poštanske službe, a osobito su ga zanimali razni oblici ciljanog djelovanja ljudske zajednice, pa je smislio, inicirao i organizirao funkcioniranje nekih važnih institucija: vatrogasne službe, posudbene knjižnice, osiguravajućeg društva, pučkog sveučilišta i javne bolnice.
Premda su ga neki »elitni« znanstvenici držali znanstvenim amaterom bez formalnog obrazovanja, i znanstveno-izumiteljska mu je karijera impresivna: osim već notornog gromobrana (to mu je danas gotovo zaštitni znak - »brend«), konstruirao je i prvi »šparet« (tzv. Franklinovu ekonomičnu peć), bifokalne naočale, bavio se elektricitetom (utvrdio + i - naboje, objasnio činjenicu uzemljenja), teorijom svjetlosti, smislio brojne inovacije u navigaciji i plovidbi... Bio je član tada najuglednijih svjetskih znanstvenih društava i akademija i jedan od prominentnijih slobodnih zidara svoga vremena.
Pa ipak, najdraži način na koji bi samoga sebe mogao predstaviti bio je: »Benjamin Franklin, tiskar.« Bio je izvrstan slagar i tiskar, od rane mladosti poznat i uvažavan po osobitom tiskarskom umijeću, ali i kao vlasnik brojnih tiskara diljem Amerike, na Jamajci i Antigvi, a u poznoj dobi i u Francuskoj. Bio je i nakladnik: vlasnik i urednik utjecajnih novina The Pennsylvania Gazette (1729--65), autor i izdavač popularnog i visokotiražnog godišnjaka Poor Richard's Almanack (1732-57), a objavio je i brojne knjige američkih, engleskih, francuskih i njemačkih autora.
U njegovu autorskom, bogatom spisateljskom opusu ističu se brojni manji ili veći radovi, knjižice i brošure s političkim, gospodarskim (novčarskim), društvenim i religijskim temama, a bio je osobito poznat (pod jakim utjecajem Swifta) po političko-satiričkim travestijama i »patkama« o aktualnim zbivanjima. Balzac je napisao da je »Franklin izumio gromobran, političku 'patku' (le canard) i republiku«. S književnim je pretenzijama napisao Autobiografiju (1771-88), po mnogima jedno od najboljih djela te vrste. Godinama je radio na djelu Umijeće kreposti (Art of Virtue); nije ga dovršio, a rukopis nije objavljen.
»Prigodna ili periodična publikacija s prilozima različitih sadržaja« - almanah (ili, ponekad, godišnjak) javlja se u 13. st. kao svojevrsni kalendarski i astronomski priručnik koji se s vremenom (nakon 16. i 17. st.) pretvara u omiljeno pučko štivo, osobito u Engleskoj i Njemačkoj. Kasnije, tek početkom 19. st., almanasi će se pojaviti i u Hrvatskoj (najpoznatiji i najdugovječniji je »Danica«), kao godišnjaci, kalendari i zbornici poučnih, uglavnom gospodarsko-ratarskih članaka, životopisa, poslovica i zagonetaka, uz pokoji književni prilog. Često su znali biti jedino svjetovno štivo koje bi se u obitelji čitalo tijekom godine, pa su sastavljači almanaha morali biti i prosvjetitelji i moralizatori i zabavljači. A ukoliko su još bili i promućurni kao Franklin, mogli su na tome i dobro zaraditi. Ovako se on sâm u svojoj Autobiografiji nakratko osvrće na Almanah:
»Godine 1732. objavio sam svoj almanah, pod imenom Richard Saunders; nastavio sam ga izdavati idućih dvadeset i pet godina pod popularnim nazivom Poor Richard's Almanack. Trudio sam se da bude i zabavan i koristan, pa sam u skladu s takvom nakanom na njemu i prilično zarađivao, prodavajući godišnje gotovo deset tisuća primjeraka. Uočivši da ga mnogi čitaju i da gotovo ni jedna zajednica u provinciji nije bila bez njega, upotrijebio sam ga kao prikladno sredstvo širenja naputaka među običnim ljudima koji gotovo da i nisu kupovali drugih knjiga; stoga sam sve male praznine između pojedinih dana u kalendaru punio poslovičnim rečenicama, uglavnom onima koje su ucjepljivale radišnost i umjerenost kao putove do stjecanja imetka i očuvanja vrlina; čovjeku u nevolji mnogo je teže biti uvijek pošten, kao što će - da se izrazim jednom od tih poslovica - prazna vreća teško stajati uspravno.
Te sam poslovice, koje sadrže mudrost mnogih vjekova i naroda, prikupio i od njih oblikovao povezano izdanje pridodano Almanahu iz 1757., kao obraćanje staroga mudraca narodu koji se okupio na dražbi. Svi ti rasuti naputci, skupljeni sada u žiži, mogli su izazvati veću pozornost. To je štivo masovno prihvaćeno i pretiskano u svim novinama cijeloga kontinenta. Naveliko je doštampavano u Britaniji i držano po kućama; na francuskome su objavljena dva prijevoda, ponajviše ga je kupovalo svećenstvo i plemstvo, da bi ga besplatno dijelilo siromašnim župljanima i zakupcima. Što se tiče Pennsylvanije, budući da se taj uradak zalagao protiv nepotrebnog trošenja na strane drangulije, neki drže da je donekle utjecao na porast količine novca, što se dalo zamijetiti u nekoliko godina nakon njegova objavljivanja.«
Današnjem čitatelju će se brojne izreke iz Almanaha učiniti poznatima i prepoznatljivima, jer su već dugi niz godina općeprihvaćene kao »narodne mudrosti« u zapadnom mudroslovnom i moralističkom kanonu. Postale su već gotovo opće dobro, poput bezvremenskih narodnih poslovica. Jednostavno, one su tu kao nešto što postoji samo po sebi. Isto tako, ljudi se iznenade saznavši da je trebalo »izumljivati« vatrogasce ili »šparet«, jer drže da je i to nastalo samo od sebe, kao posljedica općeg zdravog razuma. Ali nije: i to je usustavio, organizirao i potom promicao pronicavi praktičar Ben Franklin, sa završenom pučkom školom.
I premda iz promišljanja ubogog Richarda izbija svakidašnja pamet i pučka oštroumnost, ali često i uskogrudna, filistarska lukavost, u Franklinovim političkim i društvenim spisima (i djelovanju) nema ni traga toj uskoj sitnosti koju sugeriraju Richardovi životni recepti. Nije bio zagovaratelj ni samo svoje države (Pennsylvanije), ni nešto šire regije, nego je (mnogo prije rata za nezavisnost) želio američku uniju u cjelini. Zamijetio je važnost demografije i zahtijevao da se regulira davanje zemlje. Dva je desetljeća proveo u Londonu i Parizu u delikatnim diplomatskim misijama, nastojeći Francusku vezati uz Ameriku kako bi se ova lakše otrgla teškog engleskog kolonijalnog stiska. U Europi (osobito u Parizu), obožavali su ga kao utjelovljenje prosvjetiteljstva, a krznena kapa koju je često znao nositi davala mu je aureolu »plemenitog divljaka«.
Što se tiče mudrih naputaka iz Almanaha, njih nije samo »sabrao« na jednom mjestu, već je po njima i živio. Bio je od »dobrog materijala« (i roditelji su umrli u poznoj dobi), živio je umjereno (više u piću nego u jelu), bio oduševljeni plivač, »vjernik« hladnog, svježeg zraka (predano je propovijedao »evanđelje provjetravanja«). Šarmantni kozer, lagano sarkastičan, često se koristio anegdotama kao argumentom. Imao je dvoje nezakonite djece (prije braka), zatim brak s marljivom i štedljivom, ali prilično dosadnom Deborah Reed, nepismenom i odlučno nezainteresiranom za znanost i književnost. Premda često optuživan da u svojim umotvorinama i osobito pjesmicama iznosi neskrivene mizogine stavove, Franklin se vrlo rado prepuštao ženskom društvu, pa je u svojem 16-godišnjem udovačkom stanju održavao veze s nekoliko žena, a posljednje mu je godine - na zgražanje puritanaca - uljepšala mlada Mme Brillon, koja ga je »učila i ispravljala« francuski i prevela na katoličanstvo.
Potjecao je iz tvrde protestantske (puritanske) obitelji. Nakon 20. godine prestao je odlaziti u crkvu i živio kao umjereni vjernik s geslom 13. vrline: »Ugledaj se na Isusa i Sokrata.«
I u svakodnevici se držao tih svojih 13 vrlina (vidi ih na str. 106-107), pa je uza se uvijek imao notes (zvao ga je art of virtue), u koji je, poput nekog trgovca, upisivao tjedno, mjesečno i godišnje pridržavanje i brojčano ispunjavanje pojedinih vrlina.
Uvjeren da je Bog izvor mudrosti, držao je da mu se u postizanju vrlina valja uporno obraćati, pa je smislio i vlastitu, svakodnevnu molitvu:
»O moćna Dobroto! Darežljivi Oče! Milosrdni Savjetniče! Potakni u meni mudrost koja će mi otkriti najistinskije dobitke. Učvrsti mi odlučnost da obavim ono što ta mudrost zahtijeva. Prihvati moje najiskrenije usluge i svim Tvojim drugim plodovima, kao tek malu zahvalu kojom sam kadar uzvratiti Tvoje neprekidne milosti koje mi pružaš.«
Bez sumnje, Benjamin Franklin bio je sklon pretjeranoj introspekciji, a njegovo se veliko zanimanje za podučavanje drugih iskazuje upravo i u maksimama ubogog Richarda. Često isuviše utilitarne, bile su itekako uspješne u kreiranju tradicionalističke američke, a potom i zapadnjačke »moralije«.
