NEPOČEŠLJANE MISLI

Sjedio sam jednog dana u kavani. Obuzeo me nekakav čudan osjećaj tjeskobe. Poznajete taj osjećaj! Čovjek je tada u stanju prelistati čitav rječnik u potrazi za pravom riječi koja bi taj osjećaj precizno imenovala. Srce je znalo da tu nečega nedostaje. Onda mi je netko prišao i upitao: "Oprostite, niste li slučajno vidjeli Leca?" I tada sam opazio, da me tu uopće nema. Nedostajao sam sâm sebi. Tim Lecovim riječima započinje jedna od zbirki njegovih nepočešljanih misli, riječima koje bi se nekome tko se prvi put susreće s njegovim stvaralaštvom, mogle učiniti neobičnima. Za znalca njegovih misli to je tek jedna od njegovih dosjetki. Kad bismo jednom riječju, lecovski kratko, htjeli okarakterizirati njegovo stvaralaštvo i život, najprikladnija bi bila riječ lapidarnost. Bio je majstor kratkoće, od samog prezimena (izabrao je kraći oblik prezimena prilagođavajući ga još uz to i poljskoj grafiji), sve do vrste stvaralaštva koju je izabrao. Sam se šali na račun te kratkoće: Popularnost? Hmm. Već kod obližnjeg frizera možete čuti: "Gospodin L.? Naravno da ga poznajem. Šiša se kratko." A i život mu je bio kratak. Ipak, kratkoća njegovu opusu ni životu nije oduzela ništa od sadržajnosti. Rođen je 6. ožujka 1909. godine u Lavovu. Njegova je majka bila kći zemljovlasnika, dok mu je otac bio sin baruna de Tusch-Letza, čija je obitelj prošla, kako piše biograf, "mitski put židovske dijaspore od Španjolske, Njemačke do slavenskih zemalja". Stanisław Jerzy Lec debitirao je pjesmom Proljeće 1929. godine, a kao većina mladih pjesnika, svoje prve stihove objavljivao je u časopisima. Godine 1933. dobio je titulu magistra prava, istovremeno objavljujući prvu zbirku pjesama Boje (Barwy). Gradovi s kojima je povezan njegov život su Lavov - u kojemu je odrastao, Krakov - gdje je debitirao kao pisac i Varšava - u kojoj je proveo veći dio svoga života i u kojoj se i oženio. Rat ga je zatekao u Lavovu. Njegovo prvotno opredjeljenje bilo je ljevičarsko, što se odražavalo i u njegovom stvaralaštvu. Tako je svoje pjesme objavljivao u Crvenoj zastavi (Czerwony sztandar) i u Novim vidokruzima (Nowe Widnokregi) a svojevremeno je bila zapažena njegova poema Staljin. Nakon uhićenja 1941. dvije je godine zatočen u koncentracijskom logoru u Tarnopolu, odakle 1943., utekavši od sigurne smrti (bježi neposredno prije pogubljenja nakon što si je iskopao grob), prerušen u njemačkog vojnika dospijeva u Varšavu gdje se uključuje u pokret otpora, a 1944. pristupa poljskoj vojsci. Po završetku rata obnavlja poznati satirički časopis Pribadače (Szpilki). Tada izdaje zbirke satira i epigrama Šetnja cinika (Spacer cynika) i Bilješke s bojišnice (Notatki polowe). Kao ataše za tisak Poljske Narodne Republike odlazi 1946. sa ženom i djecom u Beč. Godine 1948. izdaje zbirke Život je epigram (Życie jest fraszką) te Epigrame i satire, a 1950. izbor lirskih pjesama Nove pjesme (Nowe wiersze). Napušta Beč i s obitelji odlazi u Izrael, gdje ostaje do 1952. Taj neobičan postupak dočekan je neprijateljski kako u Izraelu tako i u Poljskoj. To je bilo dovoljno da njegove knjige budu zabranjene i povučene iz knjižnica, a on sam prestane objavljivati svoje radove nekoliko idućih godina. U to doba cenzuri podliježu ne samo njegova djela nego i biografija. No, u Izraelu ne nalazi sebe. Nostalgičan za Poljskom, iako svjestan staljinističkih vremena, sa sinom se usred najžešćeg staljinizma vraća u domovinu. Pisanje Nepočešljanih misli, koje je počeo redovito objavljivati u novinama od 1955. godine, omogućilo mu je novi način izražavanja. Kritičari njegova stvaralaštva naglašavaju da "izum" Nepočešljanih misli nije bio samo stvaralački čin nego i recept za životnu filozofiju. Taj "izum" donio mu je osim toga i slavu. Iako je od njegove smrti prošlo dosta vremena (Lec je umro 7. svibnja 1966.), stalno se pojavljuju nove, još neobjavljene Nepočešljane misli, one koje je imao običaj zapisivati na salvetama i računima u kavanama u kojima bi ispijao svoje svakodnevne kave. Njegovi aforizmi već su tada bili vrlo poznati, a on sam ulazi u antologiju svjetske aforistike. U ovoj knjizi objavljujemo izbor iz jedne od posljednjih dopunjenih zbirki Nepočešljanih misli (izdanje 1996.). Uživajte u čitanju Lecovih Misli! Ako vam se nakon prvog čitanja pročitana misao učini jednostavnom, pročitajte je drugi put, i zapazit ćete i onaj drugi i treći nivo. Kad vam se, pak, misao učini previše složenom, sjetite se Lecovih riječi: Neki ljudi ne idu za mojom mišlju u pravom smjeru. Krenuo sam tragom jedne od svojih čitateljica i vratio se tek nakon tri dana. Lec nas na pomalo sarkastičan način upozorava da ne tražimo dubinu tamo gdje je nema ili, što je za njega tipično, da on sâm ne preuzima odgovornost za interpretaciju svojih misli. Lec je veoma zahtjevan autor. Njegove igre riječi od čitatelja ponekad zahtijevaju erudiciju. Lapidarnost Lecovih aforizama često svodi misao na jednu riječ, čiju dubinu moramo potražiti u okolnostima u kojima je stvorena. Prividna jednostavnost samo je krinka za višeslojnost asocijacija. Rijetko kada čitatelj smije biti zadovoljan "otkrivanjem" dviju razina. Obično postoji još jedna, i još... Prevoditelj njegovih aforizama morao je otkriti sve razine da bi ih mogao vjerno prenijeti u drugi jezik i kulturu, a tamo gdje je to nemoguće, odustati od one najmanje bitne razine. Za Lecove aforizme karakteristično je i to da se, iako su ih kritičari uspjeli klasificirati i tematski sistematizirati, oni takvome redu ne pokoravaju. Njegove su misli navirale, i tako su zapisivane. Teško ih je tematski posložiti, iako je vidljiva autorova sklonost nekim temama. Zato ih ni ovdje nećemo slagati prema nekom redu, nego ćemo ih ostaviti onakvima kakvim ih je autor zamislio - nepočešljanima, što god sve ta riječ skrivala. Barbara Kryżan-Stanojević