OLEG HRŽIĆ

Oleg Hržić rođen je 1949. u Zagrebu (porijeklom iz Povlja, otok Brač). Studirao u Moskvi, na Institutu arhitekture (u klasi profesora Krinskog). Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Za vrijeme studija u Moskvi, Oleg Hržić se upoznao s radovima ruskih konstruktivista, proučavao posebice njihov odnos prema uporabnim predmetima i pomagalima. Po povratku u Zagreb radi kao arhitekt, dizajner pokućstva i scenograf u kazalištu i na televiziji te kao suradnik Instituta za arhitekturu pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Potom nastavlja rad u projektnoj organizaciji "Projekt". Od 1986. djeluje kao samostalni umjetnik. Radovi mu se nalaze u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt Zagreb, Moderna galerija Rijeka, Zbirci Biškupić i drugim privatnim zbirkama u Hrvatskoj I inozemstvu. Jedan je od utemeljitelja "Artresora" (1986) u kojem djeluje na području dizajna, likovnih umjetnosti i arhitekture. Od 1998. stalni suradnik i jedan od artdirektora "Studio Rašić". Član je Društva arhitekata Hrvatske, ULUPUH-a, ICSID. Živi i radi u Zagrebu, Medulićeva 18. Međutim, za razliku od barokne razigranosti poigravanja estetskim populizmom osamdesetih, najnoviji radovi Olega Hržića u mediju oblikovanja očituju pomak od dekorativnosti prema razgradnji forme, koristeći se ikonografijom high techa i poetikom ready madea kao znakovima osebujne postindustrijske estetike. Bitna razlika između "artističkog" dizajna osamdesetih i Hržićevih recentnih radova jest istraživanje strukturnih mogućnosti izražavanja različitim materijalima i poništavanje statičnosti. Razgradnja cjelovitosti odvija se u nekoliko faza; od biomorfizma i organičnosti još uvijek prepoznatljive forme koja se uvija, rotira oko svoje osi i pregiba u različitim smjerovima, ostajući ipak mimezis mimezisa, do potpuno osamostaljenih elemenata prostornih sklopova stopljenih s ambijentom u kojem ih zatječemo. Bez naknadnih intervencija koje bi "uljepšavale" konačni izgled predmeta, dekonstrukcija oblika, odnosno praznina, šupljina negativ pretvaraju se tako u vlastitu suprotnost, rekonstruirajući umjesto formalnih svojstava nova značenja......... Nedovršenost materijala, grubost varova i korodirane površine daju kolorizmu hrđe osobitu vrstu plemenitosti, a spajanjem tankih ploča i šipki nastaju oblici snažnoga asocijativnog naboja koji funkcioniraju kao tvar vraćena u pamćenje gdje postaje jedan od mogućih odgovora determiniranom kaosu oko nas...... dr.sc.Jasna Galjer, tekst je preuzet iz kataloga izložbe.