PARADOKS O KRITIČARU: Jan Kott u tekstosferi kulture

Ime Jana Kotta nije ime tek još jednog znamenitog kritičara dvadesetog stoljeća, u ovome slučaju ujedno i dionika ugledne poljske kazališne i književne kulture (...). U pitanju je kritičar čiji su teorijski stavovi i tumačenja takvih velikana dramske riječi kao što je Shakespeare radikalno izmijenili percepciju odnosa drame i kazališta, književnokritičkih čitanja i režije, baštine i suvremenosti. Njegov je odjek u hrvatskoj kazališnoj kritici šezdesetih i sedamdesetih bio izniman i dalekosežan, pa su mu se i stavovi i formulacije dovinuli do statusa sažetih i prepoznatljivih referenci na čitav kompleks prijepornih pitanja kazališne prakse, pretvarajući se, kako Blažina veli, u "interpretativne formule" i "opća mjesta", koja prijete da prekriju daleko raznolikiji krajolik Kottove kritičke refleksije. Uza sav ugled, naime, koji je i u nas i u inozemstvu svojedobno uživao, Kottov opus poznat je ipak tek u svojim odabranim odlomcima, te nikada do sada nije bio ovako složeno, obuhvatno i iscrpno prikazan, sa svim obzirnostima prema njegovoj mnogolikosti, kulturnome i političkome, ali ponajprije tumačiteljskom angažmanu, a onda i kontekstu, matičnom i europskom, u kojemu je djelovao. Stoga se autor studije o ovoj izuzetnoj ličnosti i odlučuje za to da o osebujnim prijevojima Kottove kritike govori u terminima paradoksa, parafrazirajući znanu Diderotovu tezu o paradoksalnoj prirodi glumčeve emocionalne investicije. Kott je naime u poljskoj kulturi doživio i prijepore i hvale, ponajviše zbog svojega metodološkoga, ideološkoga i preferencijskoga eklekticizma, te si Blažina utoliko postavlja iznimno težak zadatak, razvidjeti naime iza kontroverzi koje je Kott budio sve njegove brojne mijene "epistemičkih paradigmi", zahvatiti dijakronijski tijek njegovih neprekidnih negacija ustanovljenih čvrstih obrazaca, promisliti njegove izbore kritičkog objekta-teksta, strukturu i status njegova kritičkog subjekta, pa sagledati u njegovoj "dosljednoj nedosljednosti" više od hirovitosti, sam zalog njegove neprekidno obnavljane aktualnosti, ali i ključne zglobove i metafore - nerijetko neobične, gotovo oksimoronske kovanice - njegove kritičke metode. Smještajući pak sva ova pitanja u horizont Lasićeva "ontološkog strukturalizma" i u okvire diskusije suvremene hermeneutike, obraćajući se neprijepornoj kvaliteti Kottova stila, napose uranjajući kritičarov angažman u polje "tekstosfere kulture", Blažina daleko nadilazi monografsku opčinjenost Kottovom osobnošću, zahvaća zapravo svu širinu poljskoga kulturnoga konteksta od prvih desetljeća do kraja 20. stoljeća te raspravlja u najvišoj tradiciji književno- i kulturno-znanstvene, osobito pak teatrološke rigoroznosti, suvereno baratajući najzahtjevnijim terminološkim instrumentarijem analize.