PČELA U JANTARU

U knjigu pjesama Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ulazi obogaćen cjelovitom paletom poetskih iskustava, što ih je sažimao u pola stoljeća književnog djelovanja (prisjetimo se, prvu je knjigu objavio još davne 1966. godine), predano ustrajući na iščitavanju zavičajnih signala, uronjenih u cjelovitu sliku Mediterana kao vječnog ontološkog i gnoseološkog ishodišta, u kojem se prepoznaju zornosti i duhovne naslage onkraj mora kao glavne egzistencijalne prisutnosti i arhetipskog znaka. Ove su pjesme iskustvene i po osnovnoj metaforičkoj intonaciji i po upućenosti u doba pune zrelosti, po svježini iskaza koji varira teme u rasponu od ushita i zanosa do sjete i smirenja u rodnoj uvali na otoku, punom impresivnih i baštinjenih mudrosnih naslaga. Fiamengov je jezik pun unutrašnjih vrenja i doživljaja, suigre praelemenata i poetskih nadahnuća iz kojih izranja zavičajna poetika kao dio nepotrošivog tkiva mediteranskog naslijeđa. Senzibiliziran promišljanjem iskona, boraveći u poznatom i bliskom ozračju, na tlu i u vremenu svog zavičaja, nadahnuto promišljajući prostorne i duhovne odnose i veze, i u ovom rukopisu, možda intenzivnije nego inače, pjesnikova je upitnost na tragu ustrajnih gonetanja znakova identiteta jedinke uronjene u mikrokozmos doživljajnosti, koja slike pretvara u riječi, a riječi oživljuju slike i pojave prepoznajući ih u svagdašnjem krajoliku i njegovoj povijesnosti. I ovdje se, što je kritika imala prilike već isticati, potvrđuje kako pjesnik svoje osnovno uporište pronalazi u intenzivnom doživljaju prostora i potpunoj svevremenskoj identifikaciji sa sredozemnim krajolikom i maritimnim načinom života.U knjigu pjesama Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ulazi obogaćen cjelovitom paletom poetskih iskustava, što ih je sažimao u pola stoljeća književnog djelovanja (prisjetimo se, prvu je knjigu objavio još davne 1966. godine), predano ustrajući na iščitavanju zavičajnih signala, uronjenih u cjelovitu sliku Mediterana kao vječnog ontološkog i gnoseološkog ishodišta, u kojem se prepoznaju zornosti i duhovne naslage onkraj mora kao glavne egzistencijalne prisutnosti i arhetipskog znaka. Ove su pjesme iskustvene i po osnovnoj metaforičkoj intonaciji i po upućenosti u doba pune zrelosti, po svježini iskaza koji varira teme u rasponu od ushita i zanosa do sjete i smirenja u rodnoj uvali na otoku, punom impresivnih i baštinjenih mudrosnih naslaga. Fiamengov je jezik pun unutrašnjih vrenja i doživljaja, suigre praelemenata i poetskih nadahnuća iz kojih izranja zavičajna poetika kao dio nepotrošivog tkiva mediteranskog naslijeđa. Senzibiliziran promišljanjem iskona, boraveći u poznatom i bliskom ozračju, na tlu i u vremenu svog zavičaja, nadahnuto promišljajući prostorne i duhovne odnose i veze, i u ovom rukopisu, možda intenzivnije nego inače, pjesnikova je upitnost na tragu ustrajnih gonetanja znakova identiteta jedinke uronjene u mikrokozmos doživljajnosti, koja slike pretvara u riječi, a riječi oživljuju slike i pojave prepoznajući ih u svagdašnjem krajoliku i njegovoj povijesnosti. I ovdje se, što je kritika imala prilike već isticati, potvrđuje kako pjesnik svoje osnovno uporište pronalazi u intenzivnom doživljaju prostora i potpunoj svevremenskoj identifikaciji sa sredozemnim krajolikom i maritimnim načinom života.