POLITIČKA RETORIKA U HRVATSKOJ

Iz tiska je izašla naša nova knjiga. To je djelo pod naslovom „Politička retorika u Hrvatskoj“ autorice Vinke Drezge. Ona u predgovoru knjizi piše: „Ima li sustava u mnoštvu raznorodnih retoričkih izraza koje je iznjedrila hrvatska politika u posljednjih dvadesetak godina? Tragajući za odgovorima na to pitanje sastavila sam ovo djelo. Knjiga o političkoj retorici u Hrvata posljedica je određenih psiho-fizičko-duhovnih napora da se razumije praksa političkih nastupa našega podneblja. Na prvi se pogled čini da u nas dominiraju izjave, verbalni napadi i reakcije na napade s relativno prizemnim rječnikom, obično intonirani zajedljivošću, a začinjeni emocijama – sve od krajnjega ushićenja pa do zasljepljujućega bijesa. Takav dojam ostaje i pri drugom pogledu, osobito usporedimo li se sa zemljama znatno dugotrajnije demokratske baštine. Induktivna metoda, povrh toga, navodi na zaključak da se javna komunikacija među domaćim političarima nerijetko svodi na osobnu razinu, pa se onda rasprava o politici pretvara u osobne uvrede, a rijetko i u pohvale ili odobravanje. Prenaglašene geste, uzvici i izražavanje osjećaja tipični su za naše krajeve u usporedbi s primjerice sjevernim dijelovima Europe ili američkoga kontinenta. Htjela sam razumjeti razloge zbog kojih se u Hrvatskoj, i južnije, u javnosti govori (pre)glasno, uz snažnu gestikulaciju i mimiku, dok u sjevernijim, hladnijim krajevima ljudi komuniciraju smirenije, svakako racionalnije. Unatoč nagađanjima, nedostajalo mi je teorijsko uporište da objasnim zašto se mnogi političari-državnici, osobito oni američkoga predznaka, mnogo češće od naših u svojim javnim nastupima inspiriraju određenim filozofskim školama, citiraju znanstvenike ili filozofe. Jedan od mogućih odgovora jest u tome da je način na koji ljudi međusobno razgovaraju uvjetovan (i) tradicijom, podnebljem, običajima, nepisanim kodeksom ponašanja, ustrojem stvari u zajednici koji se ponegdje teško ili nikako ne mijenja. Do toga sam odgovora došla iščitavajući opus Chaima Perelmana tijekom svojih ≫putovanja≪ po prekooceanskim visokoškolskim institucijama. Perelman je inače europski teoretičar, ≫otkriven≪ u Americi. Desetljećima se bavio retoričkom praksom i dao joj je strukturu relevantne teorije. Za njega je retorika ključna sfera čovjekova stvaralaštva, jer se ne bavi onim gore – apsolutom, zadanim, nepromjenljivim istinama – nego polazi odozdo, od konkretnih slučajeva i situacija. Retorika tumači, interpretira, nadograđuje i za Perelmana ima potencijal mijenjati odnose među pojedincima, skupinama i zajednicama. Politička retorika u Hrvatskoj nadahnuta je tom produktivnom teorijom. Bavi se govorom relevantnih političkih ličnosti u Hrvatskoj, ponajprije stoga što političari određuju dinamiku odnosa i uopće organizaciju života u zajednici. Prvo je to djelo u nas koje analizira političku retoriku na temelju Perelmanove teorije. Spomenuta je teorija svakako zanimljiva jer počiva na pretpostavci da je način na koji čovjek govori posljedica njegovih moći rasuđivanja, ali podjednako, ako ne i češće, i njegovih emocija, uvjerenja i naučenih obrazaca koje mu društvo nameće u formativnoj dobi. Perelmanova teorija objašnjava da čovjek, pa tako i čovjek u politici, ponajprije ≫razmišlja≪ srcem, tj. donosi odluke tako da utaži svoje želje i interese i da ih zatim po mogućnosti uskladi s očekivanjima zajednice. Nadalje Perelman me naučio da pojedinac (političar) u različitim okolnostima o istoj stvari može zauzeti suprotne stavove, a da ne kompromitira svoju vjerodostojnost. I to se zbiva upravo zahvaljujući iracionalnim čimbenicima, kao što su osjećaji i neostvarene težnje, ali i zbog vanjskih okolnosti, primjerice ratne prijetnje: političar će o nekoj temi/pojedincu govoriti na jedan način u okolnostima stabilnosti i mira, a na potpuno drukčiji način kad je suočen s neposrednom ratnom agresijom, i kada o njegovu stavu ili odluci ovise ljudski životi. Naposljetku, važno je napomenuti da je u ovoj knjizi analiziran politički govor bivših dužnosnika, političara koji su sve donedavno obnašali visoke dužnosti u državnoj vlasti, poput bivših predsjednika države ili vlade odnosno ministara. Time sam nastojala umanjiti moguću pristranost u postupku analize.“