PROSTOR INTERPRETACIJE: od umjetničkog djela bez umjetnika do umjetnika bez umjetničkog djela

Široki i duboki znalac konstruktivne logike, kompozicionih zakonitosti glazbe i likovnosti, stoljetnih i suvremenih »oscilacija ukusa«, apsolutizma i aporija hermeneutičkih ambicija, Marcel Bačić se s blago ironičnim podsmijehom, no i s mnogo nužne empatije, kreće teritorijem stvaralaštva i sve nadređenijega mu tumačenja. Potpuno svjestan neomanirističnosti i »mandarinstva« suvremenog umjetničkog univerzuma i aktualne teorijske »scene«, on se suzdržano i elegantno bavi posebno znakovitim primjerima, ne ulazeći u emplicitnu polemiku niti nudeći sveobuhvatna rješenja. Humanistički izborena perspektiva »dugog trajanja« omogućuje mu i pogled s distance, odustajanje od uplitanja u odveć ažurne motive i tendencije ‒ »da ne uveća nered«. Ljekovito je i okrepljujuće proći povijesnom građom i problematikom ljudskih napora da se shvati i uobliči svijet po mjeri, onako kako je to suvereno predstavio Marcel Bačić. Osjećamo se dionicima uzbudljive amplitude ideja i ostvarenja, približavamo se shvaćanju epohalnih i meta-disciplinarnih usmjerenja čovjekova duha. Ponosni smo što je u našoj sredini nastalo teorijsko djelo koje kompetentno i ravnopravno korespondira s analognim svjetskim tumačenjima. A koliko god se pozivao na brojne uzore i reference, Bašić se pokazuje originalnim u organizaciji građe i u suptilnom načinu izvođenja zaključaka, a gotovo neodoljiv u imanentnoj ironiji prezentiranja dotad neuočavanih »izbornih srodnosti« (Tonko Maroević).