RIMSKA POVIJEST

Djelo je, osobito njegova druga knjiga, unatoč svim svojim nedostacima - već i zbog toga što je (izuzmemo li Augustove «Res gestae») jedino sačuvano djelo koje stoji između Livija i Tacita - jedan od najvažnijih dokumenata koji svjedoče o ideologiji Augustova i Tiberijeva doba i mentalitetu ranoga principata, te povjesnicima zbog toga ostaje nezaoibilaznim izvorom za proučavanje tog vremena. Dijeli se u dva kronološki nejednaka dijela. Prva knjiga, sačuvana u fragmentiranom stanju, počinje s vremenom koje se neposredno nadovezuje na vrijeme propasti Troje, te brzo, u sedmorim početnim poglavljima, prikazuje ranu povijest nerimskih naroda, osobito Grka, i završava padom Kartage 146. pr. Kr. Događaji su prikazani bez čvršće međusobne povezanosti, pa i bez strogog kronološkog redoslijeda. Vidljivo je autorovo nastojanje da događaje grupira oko pojedinih istaknutih ličnosti, kao i inzistiranje na kratkim, tek skiciranim biografijama. Druga knjiga obuhvaća razdoblje od vremena braće Grakha do Livijine smrti 29. posl. Kr. (II 130, 5) i mnogo je većega opsega, posebice od Cezarova konzulata do događaja kojima je sam pisac bio suvremenikom i svjedokom. Osobi Tiberija i njegovim ratnim pothvatima posvećeno je više od trideset posljednjih poglavlja. Tu i tamo pisac i u jednom i u drugom dijelu svojega spisa prekida slijed pripovijedanja kako bi se pozabavio temama za koje pokazuje posebno zanimanje; to su sadržaji iz literarne povijesti, dvije digresije o rimskim kolonijama i provincijama, te osvrt na sudjelovanje članova njegove obitelji u povijesnim zbivanjima i piščevo vlastito sudioništvo u događajima posljednjih petnaest godina vladavine cara Augusta. I odlike i mane Veleja kao povjesnika mogu se najbolje objasniti pretpostavkom da je autor sve do 15. posl. Kr., kada se nalazio u 35. godini života, sve vrijeme proveo u vojničkoj službi i da je tek u razdoblju razmjerne dokolice koja je uslijedila nakon tog vremena otkrio novo zanimanje za literaturu i povijesnu biografiju. Tom svojem novom zanimanju predao se s iskrenim zanosom amatera. Kao povjesnik on nije obrazovan da kritički odvagne svoje izvore, a u navođenju kronoloških podataka nesvijesno miješa datume Katonove i Varonove ere. U svojoj brzini preskače događaje, te je često prisiljen da ih smjesti izvan njihova pravoga konteksta. Velejevo je djelo primjer dvorske povijesti. Njegov interes za povijest više je interes za povijesne ličnosti negoli same povijesne događaje. A u tom poslu portretiranja, mora se priznati, Velej pokazuje zavidnu vještinu. Druga knjiga zapravo je duga galerija upravo takvih portreta koji su jedan s drugim povezani oskudnom vezom povijesnih podataka. Pri tom se poslu pisac ne ograničava samo na istaknute likove kao što su braća Grakhi, Marije, Sula, Ciceron, Pompej i Cezar, nego je jednako tako sklon portretiranju karaktera deuteragonista kao što su Klodije, Kurion, Lepid i Planko. Neki su od tih portreta među najboljim opisima ličnosti iz rimske povijesti, i Velejevu djelu daju dimenziju ljudskosti. Velejevo djelo, kratak prikaz svjetske povijesti, nije povijesno djelo pisano u tradiciji Tukidida, Polibija, pa ni Salustija, nego kompilacija koju je na brzu ruku sastavio nekadašnji rimski časnik i posvetio je svom prijatelju i zemljaku Kampancu Marku Viniciju prilikom njegova stupanja u konzulsku službu 30. posl. Kr. Mnoštvo upletenih anekdota i piščevih osobnih, nerijetko duhovitih zapažanja, kao i sveukupni stav pisca prema obrađenoj građi, ostavljaju dojam samovoljnosti i jednostranosti, a miješanje osobnih simpatija i antipatija prema akterima i zbivanjima čini autorov sud na nemalo mjesta proturječnim. Iz predgovora : Josip Miklić