ŠAPATI OTVORENIH ČESAMA

"Višestoljetna zemlja Bosna dizala se iz pepela i ponovo oživljavala, a u njenom reljefu oslikane su pore prohujalih vremena, svjedočeći o njenom tajanstvenom postojanju, uprkos silama zla koje su je rastakale, komadale i uzalud brisale s karte svijeta. Bosanci, rođeni na raskršću svjetova, imaju urođen instinkt za samoodržavanje na ovim nemirnim meridijanima i nalaze načine da se odupru muci i torturi kada se dižu i padaju carevine i ideologije, kada udari „namet na vilajet“ i pokrenu se nemilosrdne vojske i armije. Neko to poima kao „slučajnost“, a neko kao „sudbina“. Šta je čovjek bosanski, kao jedinka, u tim velikim igrama kraljeva, sultana i svjetskih moćnika? Prah na vjetru ili bijeli golub u unakrsnoj vatri? Koga zanima njihova bol i patnja pretočena u riječi, što odzvanjaju kroz minula, uzavrela stoljeća? Fehmo Avdibašić je samo jedan od mnogih koji bi najradije zašutjeli zauvijek. Međutim, zbog slučajnosti ili sudbine, njegove riječi, brižno čuvane u sehari duše, zakotrljaše se kroz vrijeme. Dok je odrastao, volio je blizinu starijih ljudi, tjeran dječijom radoznalošću i znatiželjom. Motao se po ćoškovima zadimljenih odaja u kojima su razgovarali i slušao njihov razvučeni govor. U po-četku nikako nije razumijevao o čemu besjede, a nastojao je upamtiti bar neke njihove „suhoparne“ riječi, koje su mu dopirale do ušiju i ništa mu nisu značile. Razabirao je, s mukom, poneku njihovu riječ, koja bi izlazila iz njihovih usta, čiji gospodari oni više nisu bili, a nikako nije uspijevao da pronikne u njihove misli, skrivene u tami vijuga njihovih mozgova, ispod fesova, francuzica, ćulaha, omotanih čalmom, skrivene kao što guja „skriva noge“, kojih nema pa ih nikada nije mogao ni vidjeti. Možda je, uzalud, tražio te misli koje nisu ni bile njihove. Govorili su stariji ljudi o dunjaluku, ahiretu, jednoj ćupriji - tanjoj od dlake, oštrijoj od sablje, preko koje valja prijeći, o Džennetu i Džehennemu, o carstvima, kraljevstvima, carevima, ordijama, bitka-ma, gazijama, junacima, herojima, mejdandžijama, kavgadžijama, kukavicama, poštenju, lopovlucima, ratovima i o strašnom Sudu koji sve čeka. Kad god su mogli, izbjegavali su razgovor o Sudnjem danu. Činio im se dalek i obilazan, iako su znali da je i za njih neizbježan, ali on sam nije znao jesu li svi u to vjero-vali? Izgledalo je, nesvjesno su bježali u ona podru-čja, obavijena tajnama, u koja se jedino moglo pobjeći pred brigama koje su ih pritiskale, a pokazivali se bezbrižnim."