SIJAČ SREĆE

Božidar Prosenjak, autor “Divljeg konja”, romana kojemu u hrvatskoj književnosti pripada zasebno mjesto (nagrade “Ivana Brlić-Mažuranić” i “Grigor Vitez”, 1989.), u “Sijaču sreće”, zbirci pripovijesti, slijedi svoj put svijetla i vedra pisanja, pisanja gotovo duhovne naravi, u kojem se izrazitom dobrohotnošću želi izreći prava istina i o djetetu i o odraslu čovjeku. Knjiga je doživjela devet izdanja i prijevod na slovenski. KRITIKA O KNJIZI: Ne znam tko je u našoj književnosti tako dojmljivo i upravo potresno oslikao osamljenost i žeđ za roditeljskom ljubavi kao Prosenjak. (IVO ZALAR) Prosenjakove priče umnogome veličaju plemenite ljudske osobine. (KAROL VISINKO) Sijač sreće ispisan je u najboljoj maniri hrvatskih pisaca koji su u tradiciji hrvatske književnosti za djecu njegovali i sadržajem i estetskim učincima vrijednosti istine, ljepote i dobrote. (BOŽIDAR PETRAČ) U knjizi je skupljeno pedeset sedam priča, od kojih su mnoge tako kratke da ih i ne možemo zvati pričama, nego proznim iskricama, koje u srcu čitatelja zapale nešto svijetloga i toploga. (Celje, Slovenija) Prosenjak nije samo sijač sreće, kako se naime zove njegova knjiga, nego sije i pamet… (MLADEN KUŠEC) Autor dotiče pitanja odgoja, građenja razumijevanja i rješavanja razmirica. S velikom emotivnošću Prosenjak je stvorio slike o dječjoj napuštenosti i ogromnoj potrebi roditeljske ljubavi. (HRVOJKA MIHANOVIĆ-SALOPEK) UČENICI O KNJIZI: Kad bi ovakve priče bile u lektiri, svi bi je rado čitali. (Sandra, 6. r.) Ova je knjiga zakon! Mislim da je pisac u pričama baš mene opisivao. (Monika, 6. r.) Knjiga će mi pomoći da zauvijek sačuvam trenutke djetinjstva u sjećanju. (Lucija, 6. r.) Uz neke priče sam se jako dobro nasmijala. Uživala sam slušajući nastavnicu koja nam ih je čitala. Poslije sam o njima dugo razmišljala. Ima tu svašta što se može naučiti: o ponašanju, o razumijevanju, prijateljstvu, druženju… (Emilija, 6. r.) Voljela bih da pod nastavom pričamo o takvim problemima. (Martina, 6. r.)