SMRT: priroda i vrijednost prenatalnog i postmortalnog nepostojanja

Knjiga „Smrt - priroda i vrijednost prenatalnog i postmortalnog nepostojanja“ filozofsko je djelo o vrijednosti smrti. Iako je djelo filozofske prirode ono je namijenjeno svima zainteresiranima za pitanje vrijednost smrti. Kao što je vidljivo i iz same naslovnice (freska majstora Vincenta „Ples mrtvaca“ iz crkve sv. Marije, 1474. god., Beram) smrt se tiče svih nas, bez obzira na naš društveni status i biološku dob. Čini se da nema čovjeka koji nije u nekoj mjeri mislio o smrti, o svojoj vlastitoj smrti i smrti svojih bližnjih. Filozofi također misle o smrti. Kada filozofi misle o smrti onda mogu spekulirati o mogućnostima postojanja u nekom obliku nakon biološke smrti ili mogu pretpostaviti da je smrt konačno uništenje bića. Ova knjiga bazirana je na pretpostavci da je smrt konačno i trajno uništenje bića i ne govori ništa o mogućnostima postojanja nakon smrti, upravo zato što je to knjiga o smrti, a ne o životu u ovom ili onom obliku. Knjiga je podijeljena u tri cjeline. U prvoj cjelini iznose se, definiraju i ukratko problematiziraju, temeljne pretpostavke na kojima počiva rasprava o vrijednosti smrti. Drugim riječima, analiziraju se različite uporabe izraza „smrt“ (smrt kao događaj, kao proces, kao stanje) i veza između smrti i nepostojanja. U konačnici smrt se definira kao trajni i nepovratni prekid postojanja, tj. pretpostavlja se da smrću biće prestaje postojati. Na ovoj pretpostavci temelji se drugi, centralni dio knjige. Ako je smrt konačno uništenje bića, i ako smrću prestajemo postojati, pitanje je kako nešto može biti loše za nekoga tko ne postoji? Što je loše s nepostojanjem za onoga koji je prestao postojati? Možda smrt nema nikakvu vrijednost za one koji su umrli kao što je to mislio Epikur, „…dok ima nas nema smrti, kada nastupi smrt nema nas“, dakle, smrt nema veze s nama ni za vrijeme života; jer još nije nastupila; ni za vrijeme smrti; jer više nema nas. Je li Epikur bio u krivu? Ako je, gdje je pogriješio? Je li uistinu moguće da ono što smatramo najvećim zlom, smrt, nije uopće zlo? Epikurov rimski nasljednik Lukrecije kaže da je bilo vrijeme u kojemu nismo postojali, vrijeme prije našeg rođenja, i da se toga vremena ne bojimo. Doći će i vrijeme kada nećemo postojati. Zašto bismo se bojali budućeg nepostojanja, a ne bojimo se prošlog? Možda zato što je buduće nepostojanje loše, a prošlo nije? Ali, zašto bi jedno bilo loše, a drugo ne, ako su i jedno i drugo jednaka stanja nepostojanja? Lukrecije kaže da su stanja jednaka i da nije loše ni jedno ni drugo. Je li Lukrecije bio u krivu? Ako je, gdje je pogriješio? Ovo su pitanja o vrijednosti smrti, tj. pitamo se je li smrt loša, dobra ili vrijednosno neutralna za osobu koja je umrla. Drugi dio knjige propituje odgovore na navedena pitanja i implikacije tih odgovora iz suvremene perspektive tzv. analitičke filozofije. U trećoj cjelini prelazi se na racionalnost straha od smrti i na vezu smrti i smislenosti života. Drugim riječima, kada se odredimo prema pitanju vrijednosti smrti trebali bismo dati i odgovor na blisko praktično pitanje: „Trebamo li se bojati smrti?“. Ako da, u kojoj mjeri? Ako ne, je li uopće moguće de facto se ne bojati smrti? Ovo su pitanja o racionalnosti straha od smrti. I konačno, kada mislimo o smrti često mislimo i o smislu života. Najčešće ljudi kažu da ako ćemo svi umrijeti da je onda sve besmisleno. Međutim, zašto bi to bilo točno? Zašto bi smrt uništila smislenost života? Postoji li nešto takvo kao što je smisao života? Ako postoji u kojoj je točno vezi s našom smrti? Ovo su pitanja o povezanosti smrti i smisla života.