TOCQUEVILLE, WEBER I ADORNO U AMERICI: hoće li se Europa amerikanizirati?

Dok su boravili u Novom svijetu, pogled Tocquevillea, Webera i Adorna bio je usmjeren na Stari svijet kojega su uspoređivali s Novim. Imali su zajedničku temu proučavanja: sudbinu zapadnog svijeta i njegov razvoj. Nisu sumnjali u to da su dvije sfere toga zapadnog svijeta, Okcidenta, imale mnogo više zajedničkoga nego različitoga, kao i da su se razlike, na koje su ipak naišli, sastojale samo od relativne prednosti odnosno zaostajanja u razvoju, te da su tek privremeno razdvajale jedan dio atlantskog univerzuma od drugoga. Očekivali su da će dugoročno i "tamo" biti ostvareno ono što je "ovdje" već bila uočljiva stvarnost, bilo to dobro ili loše. I za žive pripadnike dvaju poslijeratnih naraštaja, dakle one koji su rođeni od 1940. do 1970. godine, "Zapad" je bio ključni pojam za sve što je bilo moderno, napredno i poželjno - za pozitivni atlantski projekt društva. To vrijedi i za zemlje koje su danas članice Europske Unije odnosno NATO-a, ali i za sve brojniju većinu ljudi u zemljama Srednje i Istočne Europe kojima su "put na Zapad" dugo priječili autoritarni režimi državnog socijalizma. Ta se brana slomila 1989, a "Zapad" je doživio svjetskohistorijski trijumf, kojega su neki komentatori zamijenili s "krajem povijesti".