VOJNA POVIJEST: od Napoleona do suvremenih vojnih sustava

Vojna povijest, premda shvaćena kao politička, a počesto i kao društvena, najraniji je oblik pisana bilježenja povijesti civilizacije i gotovo se isključivo, sve do sredine 19. stoljeća, bavila bitkama, ratovima, vojskovođama i vojnim snagama, ali vrlo rijetko i običnim vojnicima. Razlog nepostojanja posebne, vojne povijesti u predindustrijsko vrijeme jest taj što su antička, srednjovjekovna i rana novovjekovna društva bila ustvari društva organizirana za rat i u stalnome ratu pa su njihove društvene strukture i vojne aktivnosti bile neodvojive. Riječ je dakle bila o općoj, a ne vojnoj povijesti. Prema tome, čini se da je vojna povijest kao zasebna disciplina, znanstveni „luksuz“ ili ekscentričnost nevojničkih, neratnih i mirnih društava, što upućuje na zaključak da je moderna i suvremena civilizacija prolazila i prolazi duljim razdobljem mira s obzirom na procvat ove povijesne discipline. Zaključak, dakako, zavarava, jer na djelu je temeljna potreba da proučavajući povijest ratovanja i oružanih snaga pokušamo razumjeti zašto je naša civilizacija takva kakva jest i kakva bi mogla biti, odnosno kako se vojska kao specifična institucija iz hermetičnosti s početka 19. i prve polovice 20. stoljeća uključivala i uključuje u civilno društvo druge polovice 20. i prvih godina 21. stoljeća. Kao udžbenik vojne povijesti, knjiga nudi i objašnjava raznolikost i mijene vojne teorije i doktrine te njihovu primjenu u praksi tijekom 19. i 20. stoljeća, razdoblja najvećih društvenih, političkih, gospodarskih, geopolitičkih, tehničkih i tehnoloških promjena. Uspoređuje i objašnjava uzroke i posljedice razvoja oružja, vojne opreme, promjena u odnosima i interakciji civilnoga društva i vojske te utjecaja oružanih sukoba i razvoja tehnologije i znanosti na promjene u vojnoj organizaciji.