ŽIVOT, ZDRAVLJE I LIJEČNIŠTVO U PLATONOVOJ FILOZOFIJI

Ova se knjiga temelji na doktorskoj disertaciji naslovljenoj Odnos života i zdravlja u Platonovoj filozofiji, koju sam izradio pod mentorstvom prof. dr. sc. Ante Čovića te obranio 27. rujna 2010. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Ante Čović, prof. dr. sc. Ema Banić-Pajnić i doc. dr. sc. Igor Mikecin. U svrhu objavljivanja tekst disertacije sažeo sam na jezgrovitu misao, zbog čega sam u bitnom mijenjao sadržaj pojedinih poglavlja, kao i njihove naslove. Smatrao sam da ću takvim sređivanjem teksta izaći ususret većem broju čitatelja. Istraživanja koja se vezuju za ovu knjigu započeo sam na prvoj godini doktorskog studija nakon inicijalnog razgovora s profesorom Antom Čovićem o mogućnosti osvještavanja suvremenosti Platonova mišljenja, te osvjetljavanja onih misaonih vrenja u Platonovoj filozofiji koja nadilaze pojed-nostavljeno svođenje Platona na takozvani nauk o idejama. Složili smo se da se danas istraživanje Platona više ne bi smjelo svoditi samo na proširivanje ili nadogradnju povij esno-filozofijskih tumačenja. U to vrijeme već sam bio stekao čvrsto uvjerenje da bi razotkrivanje izvornog pojma zdravlja u Platonovoj filozofiji moglo otvoriti vrata ne samo reviziji tradicionalnog tumačenja Platona nego i novim perspektivama života. Može se reći daje zdravlje, prema Platonu, naličje onoga čega je pravednost lice. Platon ne govori toliko o spoznaji koliko o vježbanju pravednosti. Smatram daje takvo vježbanje suvremen postupak oslobađanja od neznanja kao glavnog uzroka robovanja. Zato sam na kraju knjige umetnuo Dodatak u kojemu sam pokušao prikazati na koji bi način vraćanjem na izvornog Platona mogli iznaći lijek protiv zasljepljivanja čovjeka modernim tehnologijama i njegovog porobljavanja onim ekonomijskim. Prema Platonu zdravlje se ne uspostavlja lijekovima ljekarnika. To je izvorni filozofijski stav koji su zauzimali i filozofi Novoga vijeka. Tako i Descartes, primjerice, u jednom pismu napisanom u Ehmondu prosinca 1646. godine uvjerava princezu Elizabetu da pomoću ljekarnikovih lijekova, bez obzira na njihovu djelotvornost, ne može ostvariti zdravlje onako kako ga može ostvariti ustrajnošću u vrlini i vedrini duha. No što je još preostalo od te tradicije koja na zdravlje gleda kao na bezuvjetno dobro koje se čuva uz pomoć filozofije, a ne kao na uvjetovano dobro koje se postiže lijekovima ljekarnika? Ova knjiga govori o tome da ukoliko jednoobrazno suprotstavljamo dušu i tijelo, odvajamo zdravlje duše od zdravlja tijela, a time svrhu filozofije od svrhe liječništva. Liječništvo izdvojeno iz filozofije ograđuje se od odgovornosti za izostanak duševnih vrlina, a filozofija izdvojena iz liječništva, polazeći od slike tijela kao zatvora duše, ograđuje se od odgovornosti za izostanak tjelesnog zdravlja. Platonova filozofija ne teži otkrivanju znanja samo o onome vječnom i nevidljivom, koje se očituje kao savršenstvo naše bestjelesne prirode, nego i o onome propadljivom i vidljivom, koje se očituje kao savršenstvo naše tjelesne prirode. O potonjem znanju najviše svjedoče njegovi kasni dijalozi, posebice Fileb i Timej. Dvije vrste znanja - istinito ono bestjelesno živo i istinito ono tjelesno živo - ne otkrivaju se izdvojeno jedno od drugoga, jer se radi o dva aspekta onoga istog: nutrini zajednice zdrave duše i zdravog tijela. Prepoznavanje te nutrine u Platonovoj filozofiji uspostavlja se kao naročito liječništvo. (Iz predgovora)