ANTIČKA HISTORIOGRAFIJA

ANTIČKA HISTORIOGRAFIJA dr. Ines Sabotič uz Uvod, Bibliografiju i Zaključak ima tri dijela: U početku – Grčka historiografija (I.); Rimska historiografija (II.); Početci kršćanske historiografije (III.). Svaki od ta tri dijela donosi svoj zaključak, a na kraju slijedi opći zaključak djela. U I. dijelu su u središtu pozornosti Herodot („otac povijesti”) i Tukidid koji je svojim kritičkim pristupom izvorima postavio kamen temeljac pisanju povijesti. Njihov prikaz je iscrpan, jasan i točan; sa zanimanjem se čita i upravo pobuđuje želju da se posegne za njihovim važnim djelima. Uz njih je prikazan Ksenofont i još neki manji povjesničari te je istaknuta njihova važnost za prikaz i za poznavanje vremena, događaja i aktera o kojima pišu. U II. dijelu jasno i vrlo dokumentirano prikazan je stanovit zaokret u pisanju povijesti: rimski povjesničari više su bliski vlastima i usredotočeni na društveni moral u Republici i Carstvu pa im je metoda u znanstvenom smislu manje kritička, a više retorički orijentirana na „izgradnju“ moralnosti koja ima jamčiti red i opstanak države. Sustavno su prikazani Salustije, Svetonije, Tit Livije, Tacit i Amijan Marcelin. Slično je i u III. dijelu, s bitnom razlikom što je sada u središtu pozornosti kršćanstvo kao bitan moment u životu i funkcioniranju društva pa u prvi plan izlazi povijest Crkve kao bitnog momenta Carstva koje se smatra kršćanskim. Detaljno je prikazan Euzebije Cezarejski i uz njega Laktancije i Sozomen te još neki kasniji autori. U svakom je dijelu inovativan raspored građe unutar svih poglavlja. U njima je riječ o relevantnim antičkim autorima: najprije se daje informacija o autoru i kontekstu njegova djelovanja; potom slijedi prikaz njegova historiografskog djela (sadržaj, struktura i stil); na to se nadovezuje prikaz njegove metode rada, središnjih tema i interpretacija koje autor kao povjesničar daje; slijedi prikaz njegove pozicije kao povjesničara te kako on shvaća funkciju svojega historiografskog djela u društvenom kontekstu u kojem piše; u zaključku se sabiru najvažniji uvidi i otvara prijelaz k novoj temi. U konkretnoj primjeni i izvedbi tih metodičkih koraka u pozamašnoj građi sva tri dijela sastoji se najinovativniji moment ove knjige. Zahvaljujući tome građa knjige je pregledno i skladno strukturirana, što je od velike koristi za onoga koji je bude čitao – lako će se i brzo u njoj orijentirati.