AZBUKA ZA NEPOSLUŠNE

Azbuka za neposlušne, najpoznatiji roman Venka Andonovskog, tjera nas da se osjećamo poput djeteta kojemu se ponovno čita bajka ili legenda i da se sada, zatečeni u atmosferi poznatoga ali davno zaboravljenoga, prisjećamo slika i osjećaja koji prate takav narativ. Svijet u kojem živimo Andonovski u romanu alegorijski prikazuje kao lijep i tajanstven kovčeg u koji pohranjujemo svoje tajne, dragocjenosti i uspomene te ga nerijetko svima ponosno pokazujemo; metaforički, čovjek u kovčegu, valjda kao njegova najveća vrijednost, odlazi na posljednji počinak. Svako poglavlje započinje slovom feničkog pisma i razvija autentičnu priču o sukobu dobra i zla. Priča je smještena u 863. godinu, u manastir Polihron, prije odlaska Svete braće u misiju u Moravsku. Prijelomno je to, gotovo apokaliptično vrijeme: riječ, slovo, kultura, sve je u krizi i to je prava prilika za završetak jednog kozmičkog ciklusa i započinjanje drugog. Hoće li se u tim mijenama srušiti dotad izgrađene vrijednosti? Dogodilo se upravo to - zlo nadjača, a dobro zanijemi, ljepota ustuknu pred brzinom i pohlepom, pravda pred nepravdom, a nepismenost zamijeni pismenost - tako da se stvari mogu privremeno smiriti i uravnotežiti. Azbuka za neposlušne roman je u kojem je, suprotno od Biblije, ideja poslušnosti demonska, a ideja neposlušnosti božanska. Zlo zahtijeva poslušnost. Što se uopće promijenilo od srednjeg vijeka do danas?