Novo! Iznevjereni ideali: od Lenjina do Gologa otoka

Novo! Ladislav Žerjavić, Iznevjereni ideali: od Lenjina do Gologa otoka (prir. Tomislav Branđolica)

Zaboravljeni hrvatski revolucionar Ladislav Žerjavić (1894. – 1960.) svojom pojavom zrcali sve proturječnosti i opasnosti prve polovine 20. stoljeća. Kao mlad čovjek našao se u žrvnju Prvoga svjetskoga rata te je razdoblje od 1915. do 1917. proveo u ruskom zarobljeništvu. Nedugo nakon toga uključio se u Oktobarsku revoluciju predvođenu Lenjinom. Žerjavićevo oduševljenje s početka tog političkog prevrata nije slabilo ni nakon brojnih razočaranja koja su uslijedila nakon 1917. godine. Kao veteran Ruskog građanskog rata vratio se 1921. godine u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca te u svom rodnom Zagorju i Zagrebu započeo s ilegalnim organiziranjem sindikalnog i komunističkog pokreta. 
Godine 1927. svoju je zemlju morao zamijeniti drugom državom – Sovjetskim Savezom – a svoje ime novododijeljenim identitetom: Ladislav Žerjavić preimenovan je u Kerima Selimoviča Agabekova. Uskoro je postao profesionalni politički aktivist, a poslije i pripadnik tehničke inteligencije. Podvojenost između prisilno zaboravljenoga hrvatskog identiteta i imena koje mu je dodijelila Kominterna prati ga tijekom sljedeća dva desetljeća u Staljinovu SSSR-u. Kao dio sovjetskog činovničkog aparata radio je 1930-ih na kolektivizaciji poljoprivrede u Ukrajini i na raznim drugim funkcijama, gdje je svojim profesionalizmom pokušavao izbjeći svakodnevne opasnosti i teror koji ga je pratio i u poslovnom i u privatnom životu.
Svjedočio je velikoj ukrajinskoj gladi 1932. – 1933. (holodomor), podjeli Poljske 1939., zatim njemačkoj invaziji 1941. godine. Kao obični svjedok svakodnevice, iz perspektive čovjeka koji je stalno na rubu žrtvovanja i preživljavanja, njegova sjećanja na SSSR daju plastičnu verziju povijesti, opipljiva sadržaja i realnoga opsega. U njegovu životu nema epskih događaja, ali tragika svakodnevice stalna je pratnja. Po povratku u Jugoslaviju 1946. godine predano je radio na socijalističkom preobražaju svoje stare domovine, da bi 1951. godine završio na Golom otoku pod sumnjom da radi za Informbiro. Tijekom sljedeće dvije godine provedene u Titovu logoru napisao je memoare u kojima – pod očitim pritiskom teških okolnosti – priznaje pogreške svog prethodnog života i odriče se Staljina, pobrajajući pogreške njegova režima iz perspektive temelja društva. 
Ovdje objavljene uspomene o životu i radu u Sovjetskom Savezu, uz priloženi dosje koji je o Žerjaviću vodila Služba državne sigurnosti, čine priznanje jednog slomljenog čovjeka koji je bio prisiljen na pomirenje s tegobnom prošlošću. 
Knjiga Iznevjereni ideali: od Lenjina do Golog otoka, s jedne je strane, prava ljudska priča i osobno svjedočanstvo o radu komunističkih ilegalaca i transnacionalnih aktivista, djelovanju u međuratnom i ratnom Sovjetskom Savezu, kao i priča o rasapu iluzija i mukama preživljavanja u logoru nakon prekida sa SSSR-om. S druge strane, historiografsko je djelo koje predstavlja jedno od posljednjih, dosad izgubljenih, svjedočanstava o problemima o kojima se tek posljednjih godina počelo trezveno prosuđivati u povijesnoj znanosti.