U hrvatskom izdanju 6. ožujka, na njegov rođendan, išao je "izgubljeni" roman Vidimo se u kolovozu. Možemo slobodno reći da je to Márquezov poklon čovječanstvu jer je roman istovremeno objavljen u 35 zemalja
Gabriel José de la Concordia García Márquez punim imenom. Poznatiji je kao Gabriel García Márquez, nobelovac koji je počeo kao novinar, a završio kao scenarist i nagrađivani autor roman i priča, ljevičar, čovjek. Mnogi ga smatraju jednim od najvažnijih autora 20. stoljeća, posebice ako se priča o španjolskom govornom području.
Autor je remek djela Ljubav u doba kolere, Sto godina samoće, Pukovniku nema tko da piše i mnogih drugih.
Rođen je u Kolumbiji 6. ožujka 1927. godine, dakle, nekoliko dana, ako gledamo čisto po datumu, prije nego što smo objavili ovaj tekst.
Za prvi roman sedam je godina tražio izdavača
U ranoj mladosti odgajali su ga baka i djed jer su roditelji zbog posla morali otići iz grada. Utjecaj bake i djeda na njegov život i razmišljanje bio je toliki da je kasnije prema iskustvu s njima radio dijelove nekih romana. Doduše, i priču o ljubavi svojih roditelja je utjelovio u romanu Ljubav u doba kolere.
Nakon završene srednje škole upisao je pravo u Bogoti na Kolumbijskom nacionalnom sveučilištu. No, nakon velikih nereda, ili bolje reći pobune u Bogoti 1948., sveučilište se zatvorilo te je mladi García Márquez preselio na Sveučilište u Cartageni. Uz studiranje nastavio je raditi kao novinar, kao što je započeo u Bogoti.
U zadnjoj seriji uvodnika za El Espectador pisao je o brodolomu plovila kolumbijske mornarice koji se "dogodio jer je brod sadržavao loše složen teret krijumčarene robe koji se rasuo po palubi." Zbog tih tekstova, koji su izazvali veliku buru u javnosti, El Espectador ga je odlučio poslati u Europu kao dopisnika.
A sada hajdemo malo o zanimljivostima. Za prvi roman La Hojarasca čak je sedam godina tražio izdavača, a kasnije je rekao kako mu je to najdraže djelo jer je bilo "najiskrenije i spontano".
Oduvijek je imao želju napisati roman o kući bake i djeda u kojoj je odrastao. Čekao je samo da mu detalji padnu na pamet. To se dogodilo dok je obitelj vozio u Acapulco pa je naprosto okrenuo auto i - pravac kući za radni stol. Taj roman se zove Sto godina samoće, a prodan je u više od 50 milijuna primjeraka.
García Márquez ubrzo je posao toliko popularan da se preselio u Barcelonu u Španjolskoj, a među ljudima s kojima se družio bio je i kubanski predsjednik Fidel Castro. Čak je bio i posrednik između kolumbijske vlade i gerilskih snaga u mirovnim pregovorima.
Izvor: Wikipedia
"Ne znam što ću točno pisati"
Gabriel García Márquez umro je 17. travnja 2014. godine, uskoro će 10 godina, a od njega su se oprostili mnogi državnici i poznati. Tadašnji predsjednik Kolumbije nazvao ga je "najvećim Kolumbijcem ikada".
U jednom od svojih tekstova opisao je kao je počeo pisati:
"Nikad mi nije palo na pamet da bih mogao biti pisac, ali dok sam studirao, Eduardo Zalamea Borda, urednik književnog priloga lista El Espectador u Bogoti, objavio je članak u kojemu je rekao da nove generacije pisaca ništa ne nude, da nema na vidiku nekog novog pripovjedača ili romanopisca. I zaključio je da mu se zamjera što u svojim novinama objavljuje samo poznate stare pisce dok je mlade potpuno zanemario, a zapravo – rekao je – i nema mladih koji dobro pišu.
U meni se tad pojavio osjećaj solidarnosti s kolegama moje generacije i odlučio sam napisati jednu pripovijetku, već i samo zato da ušutkam Eduarda Zalameu Bordu, koji je bio moj veliki prijatelj ili je barem poslije to postao. Sjeo sam i napisao priču, poslao je u El Espectador. Stvarno sam se preplašio kad sam sljedeće nedjelje otvorio novine i preko cijele stranice ugledao svoju pripovijetku i članak u kojemu Eduardo Zalamea Borda priznaje da je pogriješio jer se, očito, s “ovom pričom pojavio genij kolumbijske literature” ili nešto slično. (...) Nikad ne znam koliko ću moći pisati, niti što ću pisati. Nadam se da će mi nešto pasti na pamet i kad mi neka ideja za koju mislim da je dobra, padne na pamet, vrtim je po glavi i pustim je da polako sazrije. Kad je završim u glavi (a ponekad prođe mnogo vremena, kao u slučaju Sto godina samoće o kojoj sam razmišljao devetnaest godina), kad je, dakle, zgotovim, onda sjednem da bih je napisao i tad počinje najteži dio posla koji mi je i najdosadniji. Jer, najdivnije je zamišljati priču, zaokruživati je, vrtjeti je po glavi na mnogo načina, tako da u trenutku kad sjedneš da bi je napisao više te previše ne zanima, ili se barem meni tako događa."
E sada, više je razloga zašto pišemo o ovom velikom piscu... Ok, prvi ste pročitali na početku, rođen je 6. ožujka. Drugi je taj što je na hrvatskom jeziku na isti dan ove godine išao njegov "izgubljeni" roman Vidimo se u kolovozu. Možemo slobodno reći da je to Márquezov poklon čovječanstvu jer je roman istovremeno objavljen u 35 zemalja.
Glavni je lik u ovom novom, dosad neobjavljenom romanu, Ana Magdalena Bach koja svaki kolovoz putuje trajektom na otok gdje joj je majka pokopana i na njemu traži i nađe ljubavnika za jednu noć iako je u sretnom braku 27 godina.
Komentari
(0)