Izdavač je tražio nastavak Hobita. Tolkien se prihvatio posla, ali je priča išla u mnogo tmurnijem smjeru. Nije više bila za djecu. Tolkienu je trebalo nekih 10 godina da dovrši knjigu koja je objavljena u tri dijela između 1954. i 1955. kao Gospodar prstenova
Zovu ga i ocem popularne fantasy literature, iako nije prvi autor koji je objavljivao djela tog žanra. A objavio je odavno već legendarne Hobbita i Gospodara prstenova koji su ga lansirali u književne zvijezde. On je John Ronald Reuel Tolkien ili kraće J.R.R. Tolkien.
Od malena je pokazivao zanimanje za jezike i filologiju, a imao je i izrazit talent u učenju jezika. No, krenimo redom. J.R.R. Tolkien rođen je u Južnoafričkoj republici jer mu je otac Arthur tamo preselio početkom 1890-ih zbog posla i bolje klime. Uskoro je za njime otišla i njegova supruga Mabel Suffield. Mali J.R.R. rodio se 3. siječnja 1892. Njegova sjećanja na Afriku bila su maglovita, no zapamtio je zastrašujući susret s velikim dlakavim paukom. Tvrdio je da taj događaj nikada nije imao utjecaja na pisanje i djela koja je objavio. Već početkom 1896. godine umro mu je otac pa se s majkom i mlađim bratom Hillaryjem vratio u Englesku.
Latinski, grčki, gotički i finski
U to doba Tolkien je, kao četverogodišnjak, već počeo čitati, a ubrzo je naučio i pisati. Jedno vrijeme majka je njega i brata podučavala doma, a tek je kasnije u Birminghamu krenuo u Školu kralja Edwarda (King Edward’s School). Ipak, jedan drugi događaj obilježio je to razdoblje života mladog Tolkiena - njegova majka i njezina sestra preobratile su se na katoličanstvo 1900. godine. Ronald, kako su prijatelji i bližnji zvali Tolkiena, i njegov brat ostali su pobožni katolici do kraja života, a značajnu ulogu u životu pisca imat će župnik Francis Morgan.
Stvari su se još jednom pogoršale kada je njegovoj majci četiri godine kasnije dijagnosticiran dijabetes za kojeg tada nije bilo lijeka, odnosno inzulin još nije bio u upotrebi. Umrla je kasnije te godine. Brigu o dječacima preuzeo je otac Francis Morgan koji ih je privremeno smjestio kod gospođe Faulkner u prihvatilište.
Do ovog trenutka Ronald je već pokazivao izvanredne jezične vještine. Savladao je latinski i grčki te je postajao više nego kompetentan u brojnim drugim jezicima, modernim i starim, posebno gotičkom, a kasnije i finskom. I ne samo to, čisto iz zabave, stvarao je svoj izmišljeni jezik.
U školi se udružio s nekoliko kolega te su osnovali društvo, ekipu zvanu T.C.B.S. Sastajali su se redovno i raspravljali o književnosti.
U vrijeme dok je živio kod gospođe Faulkner upoznao je 19-godišnju Edith Bratt. Ona je tada bila tri godine starija. Postajali su sve bliži i bliži prijatelji što nikako nije odgovaralo ocu Francisu Morganu koji mu je zabranio da se druže ili na bilo koji način komuniciraju dok on ne napuni 21 godinu. Pobožni Tolkien mu je udovoljio želji.
Nekoliko godina kasnije Ronald je bio na putovanju po Švicarskoj. I dalje traju rasprave je li ta zemlja utjecaja na njegove opise Rivendella i Maglovitih planina (Misty Mountains). Kada se vratio upisao je Exeter College u Oxfordu, a otprilike u isto vrijeme ponovo se počeo susretati s Edith Bratt. Veza je postajala sve ozbiljnija, a ona se čak preobratila na katoličanstvo. Tolkien je cijelo svoje djetinjstvo i odrastanje pisao pjesme, pripovijetke i povijesne priče. No, miris rata postajao je sve intenzivniji, Europa se žarila, sve dok sukobi nisu postali službeni i otvoreni u ljeto 1914.
Prve priče iz Silmarilliona
Tolkien nije odmah pojurio u rat, nego se posvetio školovanju te je u lipnju 1915. diplomirao na Oxfordu. Tek nakon toga se prijavio u vojsku. Kada je postalo očito da će ga poslati u Francusku vjenčao se s Edith.
Na Zapadnu frontu stigao je baš na vrijeme da sudjeluje u bitki na Sommi. Četiri mjeseca sudjelovao je u bitkama dok nije razvio rovovsku groznicu te su ga u studenom 1916. poslali u Englesku gdje je mjesec dana proveo u bolnici. Božić je proveo sa suprugom Edith i više se nije vraćao u borbu, ali je obavljao svoju dužnost u bolnicama i vojnim kampovima u Engleskoj. Kad je bio stacioniran u Kingstonu upon Hullu, ili samo Hullu kako ga zovu, on i Edith otišli su u šetnju šumom u obližnjem Roosu, a Edith je počela plesati za njega na jednoj čistini. Nakon smrti supruge Tolkien se prisjetio:
"Nikad nisam nazvao Edith Luthien - ali ona je bila izvor priče koja je s vremenom postala glavni dio Silmarilliona. Tih dana kosa joj je bila garava, koža čista, oči sjajnije nego što ste ih ikada vidjeli, i mogla je pjevati - i plesati."
U mjesecima nakon rata njegovi tekstovi razvili su se u Knjigu izgubljenih priča (nije objavljena za njegova života), u kojoj se većina glavnih priča iz Silmarilliona pojavljuje u svom prvom obliku. U to doba dobio je i prvog sina, Johna Francisa Reuela Tolkiena.
Kada je rat završio Tolkien je našao prvi posao 1918. kao pomoćnik leksikografa na Novom rječniku engleskog jezika (“Oxford English Dictionary”), koji je tada bio u pripremi. No, nije se tu dugo zadržao jer je već u ljeto 1920. na Sveučilištu u Leedsu. Tu je, osim što je predavao, surađivao s E. V. Gordonom na slavnom izdanju Sir Gawaina i Zelenog viteza, te je nastavio pisati i usavršavati Knjigu izgubljenih priča i svoje izumljene "vilenjačke" jezike. Osim toga, on i Gordon osnovali su "Vikinški klub" za studente koji su uglavnom bili posvećeni čitanju staronordijskih saga i ispijanju piva. U Leedsu su mu se rodila još dva sina: Michael Hilary Reuel u listopadu 1920. i Christopher Reuel 1924.
No, već iduće godine Tolkien se vraća "doma" jer se na Oxfordu otvorilo radno mjesto za profesora na koje se prijavio i - dobio posao. Iako u karijeri nije imao mnogo znanstvenih radova, one rijetke publikacije bile su vrlo utjecajne. Tu iskače i njegovo predavanje "Beowulf, čudovišta i kritičari" koje je prvi puta objavljeno kao rad u Proceedings of the British Academy.
10-godišnjak nahvalio knjigu
Edith je rodila njihovo posljednje dijete i jedinu kćer, Priscillu, 1929. Tolkien je stekao naviku pisati djeci ilustrirana pisma svake godine kao da dolaze od Djeda Mraza, a izbor tih pisama objavljen je 1976. kao The Father Christmas Letters.
Tolkienov društveni život bio je daleko od normalnog ili prosječnog. Ubrzo je postao jedan od osnivača skupine prijatelja s Oxforda u kojoj nisu bili isključivo ljudi sa Sveučilišta, sa sličnim interesima, poznatih kao "The Inklings". Istaknuti članovi bili su Coghill i Dyson, kao i Owen Barfield, Charles Williams, a uz sve njih tu je bio i C. S. Lewis, autor Kronika iz Narnije, koji je postao jedan od Tolkienovih najbližih prijatelja. Grupa Inkling redovito se sastajala na razgovoru, piću i često su čitali svoje još nedovršene radove. Tolkien je cijelo to vrijeme razvijao i usavršavao "svoju" mitologiju, povijest i izmišljene jezike.
Međutim, prema vlastitom iskazu, jednog dana dok je bio angažiran u "zadatku koji razara dušu" - ocjenjivanju ispitnih radova, otkrio je da je jedan kandidat ostavio cijelu stranicu za odgovore praznu. Na ovoj stranici, potaknut tko zna čime, napisao je: “U rupi u zemlji živio je hobit“.
Tada je odlučio da mora saznati što je Hobit, u kakvoj je rupi živio, zašto je živio u rupi, itd. Iz ove je istrage izrasla priča koju je ispričao svojoj mlađoj djeci. Godine 1936. njegov nepotpuni zapis došao je u ruke Susan Dagnall, zaposlenice izdavačke tvrtke Georgea Allena i Unwina.
Zamolila je Tolkiena da je dovrši i cijelu priču predstavila Stanleyu Unwinu, tadašnjem predsjedniku tvrtke. Ovaj ju je, pak, isprobao na svom 10-godišnjem sinu Rayneru, koji ju je ozbiljno nahvalio. Tako je prvi puta 1937. objavljen Hobit. Knjiga je odmah postigla uspjeh i od tada nije silazila s popisa djeci omiljene literature. Hobit je bio toliko uspješan da je Stanley Unwin pitao Tolkiena ima li još sličnih materijala za objavljivanje.
Tolkien mu je poslao dijelove onoga što će kasnije postati Silmarillion, ali je izdavač odlučio da taj materijal ipak nije prekomercijalan te je odustao. Odnosno, nije odustao nego je taktizirao te je tražio nešto što će više ići u smjeru nastavka Hobita. Tolkien je bio razočaran očiglednim neuspjehom Silmarilliona, ali je prihvatio izazov "Novog Hobita". Taj "Novi Hobit" polako se razvijao u nešto potpuno drukčije od dječje priče. Tolkienu je trebalo nekih 10 godina da dovrši knjigu koja je objavljena u tri dijela između 1954. i 1955. Tolkien je cijelo to vrijeme imao veliku podršku svoje ekipe "Inklinga", posebno C. S. Lewisa. Izdavač, a i sami Tolkien, smatrali su da knjige neće postići neki preveliki uspjeh na tržištu. Ali, itekako su se prevarili. "Novi Hobit" nazvan je Gospodar prstenova te je brzo ušao u oči čitatelja, iako je imao podijeljene recenzije - od hvalospjeva do pokuda.
No, ono što je važno je to da su se knjige odlično prodavale. Čak do te mjere da je sam Tolkien spomenuo da mu je žao što nije znao da će knjige imati takvu prodaju jer bi otišao u prijevremenu mirovinu. Na američkom tržištu čak se pojavila i piratska verzija knjiga što je doprinijelo još većoj popularnosti Gospodara prstenova. Ali, uspjeh je sa sobom donio i neke neželjene posljedice. Obožavatelji su zvali Tolkiena u gluho doba noći i zahtijevali objašnjenja i detalje oko priče i eventualnih nastavaka. Došlo je do toga da je Tolkien morao tražiti da njegov broj izbace iz telefonskog imenika te se u jednom trenutku preselio sa suprugom kako bi izbjegli obožavatelje.
Gospodar prstenova postao je iznimno popularan 1960-ih i ostao je takav sve do danas te je rangiran kao jedno od najpopularnijih djela fikcije 20. stoljeća.
Za sve tekstove radio i skice i crteže
Tolkien je napisao kratku "Skicu mitologije", koja je uključivala priče o Berenu i Lúthien i o Túrinu, a ta se skica na kraju razvila u Quenta Silmarillion, epsku povijest koju je Tolkien započinjao tri puta, ali nikad nije objavio. Tolkien se očajnički nadao da će ga objaviti zajedno s Gospodarom prstenova, ali su izdavači odbili. Štoviše, troškovi tiskanja bili su vrlo visoki u Britaniji 1950-ih, što je zahtijevalo da se Gospodar prstenova objavi u tri toma. Posthumno je izašla Povijest Međuzemlja, koju je uredio Tolkienov sin, Christopher Tolkien. Od oko 1936.Tolkien je imenovao svog sina Christophera da vodi brigu o njegovim djelima, a on je (uz pomoć Guya Gavriela Kaya, kasnije poznatog pisca fantastike) organizirao dio ovog materijala u jedan koherentan svezak, objavljen kao Silmarillion 1977.
Christopher Tolkien 1980. objavio je zbirku materijala pod naslovom Unfinished Tales of Númenor and Middle-earth. U godinama koje su uslijedile (1983.–1996.) objavio je veliku količinu preostalih neobjavljenih materijala, zajedno s bilješkama i opsežnim komentarima, u nizu od dvanaest tomova pod nazivom Povijest Međuzemlja.
Tolkien je, još u počecima karijere, za sve tekstove radio i skice i crteže koje prate priče. Izdavač je iskoristio njegove osobne crteže i skice za rana izdanja Hobita. Iako je pripremio crteže, mape i skice za Gospodara prstenova, izdavač je iskoristio tek fragment onog što je imao ispred sebe. Velik dio njegovih umjetničkih djela prikupljen je i objavljen 1995. kao knjiga: J. R. R. Tolkien: Umjetnik i ilustrator.
Tolkien je iza sebe ostavio mnoštvo priča, pripovijetki, spisa, ali priča o Hobitima i prstenovima ostavila je najveći trag. Njegova su djela adaptirana u filmove i crtiće, a postoje i društvene igre na temu Međuzemlja.
Supruga Edith umrla je u dobi od 82 godine 29. studenog 1971. Naložio je da u nadgrobni spomenik pokraj njezinog imena stave i "Luthien". Tolkien joj se pridružio 2. rujna 1973. Pokopan je u isti grob kao i Edith, a pokraj njegova imena dodano je "Beren".
Autor naslovne fotografije: Andres Iga Marin
Komentari
(0)