BOJE VIŠNJE

Roman Enesa Karića “Boje višnje” je autobiografski roman u kome je život šezdesetih godina dvadesetog vijeka u selu Višnjevu, na obroncima Vlašića u srednjoj Bosni, viđen očima dječaka, protagoniste, koji povezuje radnju i fabulu romana u jednu cjelinu. Budući da je slika svijeta i slika društvene zbilje, viđena iz infantilne pozicije, dakle očima dječaka, moglo se očekivati da se autor služi tehnikom pripovijedanja ich/ja forme, gdje se kao u svakom realističkom romanu priča o piščevom ličnom iskustvu i životu, pored umjetničke obrade, mnogo više teži vjernom reproduciranju autorovog iskustva, nerijetko prilagođenom ličnim potrebama, što ga vodi romantičnom viđenju djetinjstva. Karić je izbjegao ovu vrstu zamke na način da je roman ispričao er/on formom, pričanjem u trećem licu, pa dječaku prepustio ulogu protagoniste, što mu je omogućilo objektivnije viđenje dječakova doživljaja stvarnosti i općenito slike svijeta sa distance objektivnog, sveznajućeg pripovjedača. Izbjegavajući sliku idiličnog svijeta djetinjstva, koju smo često svjedočili u književnosti, Kariću uspijeva transformirati priču u alegorijska i metaforička značenja, koja onda cijelu stvar siromašnog djetinjstva uzdiže iz donjeg mimetskog u gornji mimetski modus, čineći je pri tome općom, univerzalnom. E, sada bismo trebali pokazati kojim autorskim/poetičkim postupcima autor uspijeva da od jedne naoko duboko lične teme otvori niz strateških pitanja života i njegova smisla.