BOLONJSKE SLIKE HRVATSKE POVIJESTI: politička ikonografija zidnih slika u Ilirsko-ugarskom kolegiju u Bolonji

Namjera je ove monografije predstaviti hrvatskoj i inozemnoj javnosti ciklus baroknih fresaka iz refektorija Ilirsko-ugarskog kolegija u Bolonji (danas Collegio Venturoli). Kolegij je od 1553. do 1781. godine bio u vlasništvu Stolnog kaptola zagrebačkog, i njegova namjena je bila pružiti doktorski studij pitomcima s teritorija Zagrebačke biskupije i Slavonije na najstarijem europskom sveučilištu. Većina kontinentalne hrvatske elite ranog novog vijeka - biskupi, banovi, kanonici, pravnici, časnici, diplomati, liječnici, ljudi od pera - bili su pitomci Ilirsko-ugarskog kolegija, tj. doktorandi bolonjskog Sveučilišta. U refektoriju kolegija sačuvan je jedinstveni ciklus fresaka koji prikazuje prizore i osobe iz hrvatske povijesti. Naslikao ga je 1700. godine bolonjski slikar Gioacchino Pizzoli na narudžbu i, kako ću predložiti, prema ikonografskom programu rektora Kolegija i zagrebačkog kanonika Petra Črnkovića, a zahvaljujući donaciji zagrebačkog biskupa Stjepana Seliščevića. Oslik bolonjskog refektorija prva je i zapravo jedina hrvatska ranonovovjekovna narudžba historijskog zidnog slikarstva velikog formata, tog prestižnog slikarskog žanra, snažnog reprezentacijskog političkog naboja, koji je obilježio enterijere europskih dvorova i palača. Štoviše, bolonjske freske imaju jedinstven i složen povijesno-politički ikonografski program koji nam pruža dragocjeni uvid u jedan pokušaj konstrukcije državno-pravnog i nacionalnog identiteta koji se formirao među elitom zagrebačkog Stolnog kaptola tijekom 17. stoljeća. Monografija je ikonografska studija petnaest zidnih slika - u njoj se analiziraju izvori tog ikonografskog programa, te motivi hrvatskog naručitelja i donatora. Drugim riječima, otvaraju se pitanja o percepciji i konstrukciji prošlosti i nacionalnog identiteta, te njihova suodnosa s politikom. Zbog tih razloga, uvjeren sam da će knjiga biti zanimljiva i razmjerno široj publici. Freske iz bolonjskog kolegija nisu nikada u cijelosti objavljene, niti su stručnije analizirane