ČAROLIJA MORA

este li se ikada, dok ste, recimo, umakali nožni palac u pjenu morskog vala, upitali: Što li to tjera ljude da zagaze dublje? Ili da plivaju do druge obale? Ili da veslaju do svjetionika na najdaljoj punti? Ili, pak, što ih tjera da plove? Oplovljavaju prvi otočić na horizontu? Pa Jadran? Pa Sredozemlje? Zemlje, oceane, svijet…? I sve to još ako su 'žabari'? To jest… Oni s teraferme… Ili kontinentalci? Koji se to morski crv uvuče u glave i srca dotada mirnih, dobrih, tihih, marljivih, ozbiljnih i odgovornih ljudi?! Očeva, sinova, djedova…? Zašto li ih tako magično počne privlačiti ta golema slana neobuhvatnost? I nije li zapravo ona priča o 'Bermudskom trokutu' samo metafora o moru? A ono, to jest more, samo jest taj 'Bermudski trokut'?! Kako ta magija velike vode uspijeva zarobiti toliki, pretežno sretni svijet, a nudi mu zauzvrat najčešće samo krv, znoj i suze, te samo povremene predahe i mrvicu uživanja? Nije moguće da nitko nije uspio prije prve plovidbe barem nešto pročitati o moru i o njegovom ćudljivom i surovom karakteru? Eto, ponajveći hrvatski pjesnik mora i njegov unuk, bodul iz Komiže Joško Božanić, pjeva na primjer ovako… more pokora more ugota more kanaja mola od kraja, mola od kraja… A što bi u slobodnom prijevodu glasilo: more pokora more (tvrdoglava) magarica more (bijesna, krvoločna) zvijer ali otisnimo se, otisnimo se… Najvjerojatnije je taj pripjev Božanićev zazvonio i u uhu Križe Katinića, zagrebačkog i bečkog studenta medicine i filozofije te uglednog psihijatra. Sigurno ga je podsjetio da se bez broda ne može. Jer kada se netko kao naš 'novo-pisac' rodi u Bosanskom, a odraste u Slavonskom Brodu s pogledom na Savu, nautičarom je za sva vremena. Još kada je Križo osjetio more i kao 'pokoru', i kao 'ugotu', i kao 'kanaju', ali spoznao i kao ljepotu, mir i susret sa samom sobom, nije odolio strasnom izazovu neobuhvatnosti pučine. A more? More je onda uzelo još jednu žrtvu 'žabarsku'… Još jednom su njegove sirene skrenule Odisejevu navu s plovidbe prema Itaki. Ali more je pokazalo još jednom i svoju 'okrutnost' i još jedno od svojih mnogih lica. Ono je 'natjeralo' pomorca na pisanje. (Jer možda ukletost 'Holandeza' i jest u tome što ne može naći luku, vez i mir, kako bi zapisao doživljaj te novootkrivene, ali i doživotne ljubavi. (iz predgovora Tahira Mujičića 'Izliječeno more ili san o beskraju')