CETERA ANIMANTIA: od etnozoologije do zooetike

Knjiga »Cetera animantia: od etnozoologije do zooetike« obuhvaća studije koje sam pisala na interpretativnom susretištu etnozoologije – gdje se etnozoologija određuje kao sestrinska disciplina etnobotanike i etnoekologije i poddisciplina etnobiologije – antropologije životinja i zooetike (kritičke animalistike) od 1996. godine kada sam upoznala Nikolu Viskovića, koji je tada kao profesor prava na Pravnom fakultetu objavio prvu zooetičku knjigu našega kulturokruga – »Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji« (1996.). Nadalje, kao otisak, pored njegove iznimne uloge, navodim i znanstveni projekt »Kulturna animalistika« koji sam zajedno s kolegicom Antonijom Zaradijom Kiš pokrenula u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu 2008. godine. Sve tekstove prožima zooetička niša koju sam sjedne strane primala od brojnih aktivista/ica za prava životinja/ne-ljudi (prije svega tu mislim na našu prvu udrugu za prava životinja – Prijatelji životinja osnovanu 2001.) kao i iz poticajnih bioetičkih istraživanja kolege Hrvoja Jurića i ekofeminističkoga kolegija Karmen Ratković u Centru za ženske studije u Zagrebu. Naime, u početku je Karmen Ratković, točnije – 1995. godine u okviru eksperimentalnoga programa, kolegij »Ekofeminizam i dubinska ekologija« vodila zajedno s Vesnom Teršelič. I naslov knjige »Cetera animantia: od etnozoologije do zooetike« usmjeren je zapažanjem Hrvoja Jurića kako je u Bibliji tako i u drugim religioznim i filozofijskim tekstovima judeo-kršćanske tradicije problematiku životinja/ne-ljudi najpouzdanije pratiti upravo preko pitanja o »životinjskoj duši« kao i dijagnozom Nikole Viskovića prema kojoj je našim etičarima i filozofima (sve do proboja zooetičkih načela u bioetičku nišu koju otvara tek Hrvoje Jurić koji Singerovu bioetiku određuje upitom stoji li njegova kategorija mišljenja uopće u ikakvoj tradiciji) uglavnom »ispod časti govoriti o prirodi i o životinjama kao etičkim vrednotama, odnosno subjektima«, s obzirom na to da je kod nas etika »zapela« na kantovsko-hegelijanskom viđenju da životinje ne posjeduju svijest ni duh, pa ih samim time, navodno, ne treba ni uzimati u etička razmatranja. Pritom naslovni sklop »od… do« ne upućuje na razvojnu valorizaciju istraživanja već na to da u klasična kulturnoanimalistička (engl. animal studies) promišljanja o životinjama valja uključiti i zooetički modus, i to kritičke animalistike (engl. critical animal studies).