ČEVENGUR

U starih provincijskih gradova trošna su predgrađa. Ljudi tamo dolaze živjeti ravno iz prirode. Dolazi čovjek - s onim pronicljivim i do žalosti iscrpljenim licem, čovjek koji sve može popraviti i urediti, ali koji je čitav svoj život proživio neuređeno. Ni jedan predmet, od tave do budilice, nije za njegova vijeka propustio proći kroz njegove ruke. Nije odbijao ni krpanje potplata, ni lijevanje sačme za lov na vukove, ni štancanje lažnih medalja za prodaju na starinskim seoskim sajmovima. Sebi nikada ništa nije napravio - ni obitelji, ni kuće. Ljeti je živio jednostavno u prirodi i nosio alat u vreći koja mu je služila kao jastuk - i to više da zaštiti pribor nego radi udobnosti. Od jutarnjeg sunca branio se tako da bi navečer na oči stavljao lopuh. Zimi je živio od ostataka ljetne zarade, a crkvenom je stražaru za stan plaćao tako da je noću zvonom otkucavao sate. Ništa ga nije posebno zanimalo - ni ljudi, ni priroda - samo razni predmeti. Zato se prema ljudima i poljima odnosio s ravnodušnom nježnošću, ne ugrožavajući njihove interese. Za zimskih večeri ponekad je pravio nepotrebne stvari: kule od žice, brodove od komadića krovnog lima ili je lijepio papirnate zrakoplove i slično - isključivo zbog vlastitog zadovoljstva. Često je čak otezao s nečijom slučajnom narudžbom - na primjer, dali mu da napravi nove obruče na kaci, a on radi drveni sat, smatrajući da sat može raditi i bez navijanja - uslijed Zemljine rotacije....