12 PRED ZIDOM

Iza svježe oličenih zidova ja vidim talog i smolu vjekovnih sranja koja su ti zidovi primali kao ćuške zalijepljene na uši zidova, jer da zidovi imaju uši, to smo naučili, a po tim ušima se lijepe zaušnice, a onda se u njih histerično nagurava vata. Žena je ta jučer preda mnom pričala nesuvislo mašući svojim tankim vratićem koji je podsjećao na vrat neke posebno egzotične kokoši, lijevo i desno, tužeći se meni, pazite meni, koja sam skrušeno došla ponuditi svoje eventualne usluge, dakle ona nije znala kako bi to „uopće uključila u program“, „naravno formalno za to ima prostora, dapače baš za to ima prostora, jer upravo je to ono što njihova institucija želi“. „Institucija želi“, do toga smo došli. „Institucija želi otvoriti svoja vrata svima, jer zaboga, pa ne postoje oni radi njih samih, oni postoje da bi bili na usluzi građanima, da bi građani živjeli ovaj prostor u pravom smislu te riječi. Razumijete?“ nasmijala se gospođa egzotičnoga vratića, a njeni su zubi zasjali plavo. Zaista, gospođa je zube izbijelila do plavila i sada neonskim osmijehom vodi instituciju u pravi život. Nova zbirka priča Staše Aras okupljenih u knjizi 12 pred zidom počiva na atmosferičnosti, najvećim dijelom na mediteranskom dekoru i autentičnosti likova koji su „uhvaćeni“ u mrežu okolnosti i suočavaju se s činjenicama onoga što ih je zadesilo u životu, ali u priče je upisano i ono što su oni za sebe htjeli. Čitajući ovih dvanaest priča možemo osjetiti jake mirise, dotaknuti zemlju po kojoj likovi hodaju, kušati jela koja serviraju - lako se posve prepustiti sinesteziji okusa, opipa i mirisa ovoga teksta.