BEZ VRATA, BEZ KUCANJA: novi hrvatski prozaici

Ove priče presjekle su sve veze sa ženskim pismom i raskrstile s frajerima iz stvarnosne proze. Povijest samo evidentiraju u prolazu, s njom razračunavaju na neočekivanim mjestima - na kolodvorima i književnim susretima, u bazenima i birtijama, na skelama i plenumima, u banci i prodavaonici nosača zvuka. Jednoj i službenoj domoljubno-rodoljubnoj normi suprotstavljaju mnogi iskošeni pogled marginalaca - odatle naglašena subjektivnost, pripovijesti mahom linearne i u prvom licu. Čitatelj će se trebati sâm upustiti u istraživanje drugih zajedničkih oznaka, na primjer: 'Što, osim uveza, povezuje autostopere i radnice u ribljoj tvornici, plivače i studente, Kineze, hrvatske branitelje i superjunake?' (Andrea Milanko) U mojoj generaciji nije bilo pisaca gejeva i lezbijki koji su pisali kao takvi, autani. U mojoj generaciji nitko nije u prvom licu napisao priču o heteroseksualcu kojeg siluje muškarac. U mojoj generaciji ženski su glasovi bili u manjini. Sad je odnos jedan naprema jedan. U mojoj generaciji nije bilo priče o Kinezu koji živi nekoliko ulica dalje jer nije bilo tog Kineza, kao što nije bilo sakupljača boca, dok je mladih eskortica vjerojatno bilo, ali svejedno nisu bile pisane iz prvog lica. Nije, također, bilo studentske blokade i sparivanja ljubavne i revolucionarne teme u jedan govor. Nije bilo frajerske, fakerske priče u kojoj se muškarac, na koncu, pokaže kao višak. Ne, nije bilo toga, kao i brojnih drugih momenata iz ovih priča koje je teško imenovati... Sve je to razlika, razlika u iskustvu i interpretaciji, razlika u mozgu, koja novu generaciju prozaika čini drukčijom i ta je razlika životna, nije iz akademsko-kritičkog laboratorija, nego je iz stvarnog, iz iskustva vremena koje stvara svoj um. I svoju književnost. (Robert Perišić)