BITKA ZA TRST 1945.-1954. (drugo izdanje)

Pitanje pripadnosti grada Trsta obilježilo je završne operacije Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima u proljeće 1945. godine, ali se zbog neriješene situacije protegnulo i u iduće desetljeće mira. Sukob Jugoslavije i Italije oko ovog lučkog grada, s talijanskom većinom, ali i sa slovenskom većinom u okolnim mjestima, prenesen je na diplomatsko polje. Razni incidenti s vremena na vrijeme podizali su napetosti i ugrožavali mir na prostoru juga Europe. Sve što se događalo u Trstu i okolici kompliciralo je odnose Jugoslavije sa Saveznicima u prvom poratnom desetljeću. U trenutcima kada je Drugi svjetski rat bio na samome kraju i mir je tek stupao na scenu, jugoslavensko komunističko vodstvo pokušalo je vojničkim sredstvima zauzeti ovaj važan grad, poslije čega bi slijedila politika svršenog čina. U ovom pothvatu, međutim, nije uspjela taktika preuzimanja vlasti kakva je, primjerice, primjenjivana u Srbiji 1944. godine. Pred osokoljenim partizanima ispriječili su se Saveznici, a izostala je očekivana podrška s Istoka. Jedinice Jugoslavenske armije povukle su se na područje odakle je ova luka bila sigurna. Povlačenje je, međutim, samo zaoštrilo odnose. Plod privremenog rješenja problema i povremenih eskalacija sukoba 1946.-1947. godine bilo je neprijateljstvo s dojučerašnjim savezničkim vojskama SAD-a i Velike Britanije. Pojedini potezi, kao što su beskorisna rušenja američkih transportnih zrakoplova u kolovozu 1946., dugo vremena poslije toga držali su Jugoslaviju na lošem glasu. Sugerirana obrana suvereniteta granica FNRJ, ponuđena kao obrazloženje za rušenje američkih aviona, dolazi u sumnju, jer su incidenti na tim granicama nastavljeni idućih godina bez jugoslavenske reakcije. Jugoslavija je tijekom cijelog razdoblja neriješenog tršćanskog pitanja držala jake vojne snage u sjeverozapadnoj Sloveniji, jer je jedna od pretpostavki u prvim poratnim godinama bila mogućnost konflikta sa Zapadom koji bi počeo upravo na tom prostoru. Kasnijim ulaskom Jugoslavije u partnerske odnose sa Zapadom, kroz programe vojne i ekonomske pomoći, percepcija se nije mnogo promijenila. Pitanja Trsta i odnosa s Italijom i dalje su bila aktuelna, unatoč pritiscima Saveznika na Jugoslaviju da shvati kako je stabilnost u ovom dijelu Europe imperativ uspješne obrane od Sovjeta. Na tvrde jugoslavenske stavove, koji su često imali temelj u populizmu, nadovezala se talijanska strana, koja je zbog političkih odnosa u Italiji i čestih mijenjanja vlada domaćem javnom mnijenju uvijek mogla ponuditi tršćansko pitanje i borbu protiv slovenske i komunističke opasnosti. „Tršćanska kriza” kulminirala je u listopadu 1953. odlukom Saveznika da prepuste Zonu A Slobodnog Teritorija Trsta talijanskim vlastima. Ta odluka izazvala je najozbiljniju vojnu akciju JNA u cijelom poslijeratnom razdoblju. „Tršćanska kriza” predstavljala je prekretnicu u mnogim pitanjima. Vrhu JNA mogla je posvjedočiti kakve probleme u mobilizaciji, koncentraciji snaga, obavještajnom radu i tehničkoj ispravnosti opreme može donijeti realnost ratne prijetnje. Moral i borbeno raspoloženje nadmašivali su tehničke i druge probleme, i to je ono što je armijski vrh moglo činiti zadovoljnim. Kriza je pogoršala odnose sa Sjevernoatlantskim savezom, upravo u trenutku kada je kroz seriju pregovora trebalo ostvariti prihvatljiviji odnos partnera. Sovjeti su držali pravac nemiješanja i konstruktivne nezainteresiranosti. Poslije završetka „Tršćanske krize“ nastavljen je protok naoružanja iz Sjevernoatlantskog saveza prema JNA, ali su vojno-diplomatski napori za uključenje Jugoslavije u NATO postupno usahnuli. Složenost ovog vojno-diplomatskog pitanja pokazala je sve probleme s kojima su jugoslavenski partneri morali računati u slučaju krize.