BLIŽE BOGU: znanstveno-meditativna promišljanja

Cvjetko Milanja, profesor novije hrvatske književnosti, književni kritičar i teoretičar, nakon niza uspješnih knjiga o hrvatskom pjesništvu i prozi, iznenadio nas je knjigom u kojoj sustavno, metodološki izazovno progovara o pitanjima odnosa Boga, svijeta i čovjeka u suvremenom postmodernom dobu iz vizure društveno-humanističkih znanosti, teološko-vjerske perspektive te u okviru problematizacije odnosa prirodnih znanosti i teologije. U knjizi je pristupio svom možda najtežem zadatku da sebi i nama pomogne razumjeti našu odgovornost prema „smislu života, smislu postojanja uopće jer se jedino čovjeku nadaje misao o dvojbenosti postojanja“, odnosno prema tome što znači „biti svjestan i odgovoran čovjek.” Autora su zaintrigirala pitanja u vezi s Bogom i time kako ga problemati­ziraju teološke, filozofske, prirodoznanstvene, humanističke znanosti, mistici. Bilježio je temeljne elaboracije dotičnih mislitelja te prikaze o tome, bez nakane za sustavnošću, a još manje znanstvenošću. Knjiga je razdijeljena na dva temeljna dijela. Uz uvod, u prvom su poglavlja u rasponu od psihološkog profila do mističkog, a u drugom meditativne molitve (meditativne molitve obasižu tek 9 stranica teksta). U te četiri „meditativne“ molitve (Ocu, Sinu, Duhu Svetomu i Blaženoj Djevici Mariji) Milanja se izravno obraća Bogu svjedočeći svoje katoličko vjerništvo. Figurativno rečeno, odvažio se „govoriti iznutra,“ govorom srca (B. Pascal). Osloncem na vjernički obzor razumijevanja i osjećanja, Milanja u knjizi istražuje načine sjećanja na Boga i na njegove tragove u svijetu. Pri tome rabi tematski raspon: psihologija – sociologija – filozofija – teologija – prirodna znanost – kozmologija – mistika. Već i taj raspon posredno sugerira o kakvu je autorskom „hrvanju“ riječ. U zapadnoj, kršćanskoj i katoličkoj baštini, odnos s Bogom izvodi se iz četiri njegova lika: Bog stvoritelj; Bog zakonodavac; Bog osloboditelj; Bog spasitelj. Milanja opravdano upozorava kako Bog nije „izvediv“ iz znanstvene procedure i eksperimentalnih rezultata. Stoga Milanja može, djelomično i na tragu spomenuta B. Pascala, ustvrditi kako, osim razumom, čovjek spoznaje – srcem te se odvažnost vjere nadaje kao spoznanja oslonjena na srce. Na tom tragu dva se ključna pitanja: vjerovati u Boga i vjerovati Bogu, tijesno prepliću i usmjeruju čovjeka prema svojevrsnoj ontologijskoj „reviziji“ moderne znanstvenotehničke slike svijeta. Milanja poseže za knjigama drugih relevantnih autora u promatranim područjima eksplicitno ih spominjući dok istodobno kroz komentare uvlači svoj autorski obzor. Njegova knjiga funkcionira kao svojevrsni vodič kroz mjerodavnu literaturu iz područja filozofije, teologije, kozmologije, mistice u kojima je središnje pitanje o Bogu. Cvjetko Milanja pokazuje da je uspio pronaći skrivenu mudrost Života: da se Bogu možemo približiti jedino ako zadržimo otvoreno srce i um te očuvamo „našu dječjost“.