KULTURA HRVATSKOG ANTIFAŠIZMA

Kultura hrvatskog antifašizma ostaje i dalje velika nepoznanica, opterećena ideološkim balastom različitih usmjerenja. Mnoge činjenice s njome u vezi još su uvijek u sivoj zoni "tajnih povijesti" - mistifikacija u funkciji utilitarnih potreba razdoblja poslije 1945. godine. Ključno pitanje u bilo kakvu pokušaju suvremene rekonstrukcije kulturne politike hrvatskog antifašizma je nesumnjivo često spominjani, ali još uvijek nedovoljno istraženi Prvi kongres kulturnih radnika u Topuskom koji se održao od 25. do 27. lipnja 1944. Na njemu su sudjelovali brojni umjetnici, znanstvenici i javni radnici čije će djelovanje umnogome obilježiti daljnji razvoj hrvatske kulture. Događaj je to koji pokazuje da ni u to vrijeme među njima nije bilo jedinstvenih stavova, i u kojem se zrcale neki kasniji sukobi. Autori su pristupili pisanju sa sviješću da jedna knjiga posvećena kulturi hrvatskog antifašizma ne može riješiti probleme koje već generacije povjesničara nisu riješile. Međutim, pošli su od pretpostavke da je moguće, koristeći objavljene i neobjavljene izvore različitih vrsta i provenijencija, napraviti nužan korak naprijed. Ova knjiga je pokušaj da se inovativnijim pristupima Prvi kongres kulturnih radnika stavi u širi kontekst kulture i kulturne politike hrvatskog antifašizma te da se napravi korak dalje u rekonstrukciji priprema i rada Kongresa te kulturnih programa koji su bili njegov sastavni dio, kao i potpunijoj identifikaciji sudionika. Posebna pozornost posvećena je vizualnoj prezentaciji kongresnih aktera i zbivanja. *** Drago Roksandić rođen je 12. siječnja 1948. u Petrinji. Studij povijesti završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na Filozofskom je fakultetu u Beogradu magistrirao 1980. godine radom Bune u Senju i Primorskoj krajini 1719.-1722. godine, a potom je izabran za asistenta na navedenoj katedri. Godine 1980. postao je stalni vanjski suradnik Instituta za hrvatsku povijest. Godine 1989. bio je isključen iz nastave na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a radni odnos je prekinuo 1990. godine. U međuvremenu je boravio kao gost-predavač na Sveučilištu Yale (SAD) te na Filozofskom fakultetu u Zadru. Poslije odlaska iz Beograda natjecao se za mjesto docenta na Katedri za svjetsku povijest novog vijeka (razdoblje 1492.-1870.) Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je i izabran koncem 1990. godine. Od srpnja 1991. do lipnja 1992. godine bio je istraživač-gost u Institut für die Wissenschaften vom Menschen u Beču. U četverogodišnjem razdoblju bio je i dopisni član tog instituta kao jedan od utemeljitelja i voditelja dugoročnog istraživačkog projekta "Re-Thinking the Post-War History of Europe". U svibnju 2001. u sastavu Zavoda za hrvatsku povijest na njegovu je inicijativu utemeljen Centar za komparativnohistorijske studije. Kao gost-predavač počeo je surađivati sa Srednjoeuropskim sveučilištem u Budimpešti, a od 1995. godine na istom je sveučilištu dobio status "recurrent associate visiting professor" na History Department i ta suradnja traje do danas. Svih ovih godina, poslije 1995., radno je sudjelovao u radu velikog broja skupova u Europi, SAD i Aziji. Vlatka Filipčić Maligec diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Sveučilišta u Zagrebu. Od 1995. godine zaposlena u Muzejima Hrvatskog zagorja. Doktorandica na studiju Hrvatska kultura. Objavila više znanstvenih, stručnih i publicističkih radova. Autorica većeg broja izložbi. Područje istraživanja su osobito odnos muzeologije i povijesne znanosti i povijesni muzeji, hrvatski narodni preporod i povijest žena te kultura sjećanja gledana kroz prizmu muzeja