Über das Buch
Milivoj Cvetnić rođen je u Hrvatskoj Kostajnici 19. ožujka 1921. godine u građanskoj obitelji. Literarni rad započeo je još kao gimnazijalac, pisao je prozu (kratke priče) i poeziju, no nažalost ništa od pronađenoga u njegovoj ostavštini nije, ponajprije zbog ratnih okolnosti, dospio objaviti, tako da je do ove pjesničke zbirke potpuno nepoznat hrvatskoj književnoj povijesti. Naime, početak rata (1941) donio je Cvetniću prekid studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a s obzirom da je politički bio lijevo orijentiran, imao je problema s ustaškim režimom - uhićen je 1942. godine i poslan u Petrinju u zatvor. Godine 1943. dospijeva u domobrane, ali je 1944. zbog bolesti otpušten kao privremeno nesposoban. Kako mu je, međutim, uskoro zaprijetilo novo uhićenje, odlazi u partizane, gdje pogiba 26. prosinca 1944, dakle u 23. godini života.
S obzirom da je riječ o nekoj vrsti spomena na prerano i davno preminula pjesnika, izbor iz Cvetnićeve lirike uključio je gotovo sve što je pjesnik ostavio za sobom: 55 pjesama i 1 sonetni vijenac. U središtu Cvetnićevih lirskih interesa dvije su tradicionalne pjesničke teme - ljubav prema ženi i priroda, pri čemu je prva tema karakteristična za, uvjetno govoreći, početno razdoblje Cvetnićeva stvaralaštva (kraj 1930-ih i sam početak 1940-ih), a druga - za kasnije razdoblje (1942 - 1944). Vjerojatno najljepše i najzrelije Cvetnićeve pjesme idu u red pejzažnih. Nekoliko bi se pjesama, na primjer, moglo ujediniti u svojevrstan ciklus o vodi. Voda kao mogućnost zacjeljenja, kao utočište zelenila i mladosti, kao pradavno vrijeme, uspavanka, umirena crta na obzoru, kao slika početka i kraja - vječnoga životnoga kruga. Cvetnić je majstor pejzažnih ugođaja - bilo da je riječ o slikanju predvečerja, noći ili srpanjskoga popodneva. Isto su tako važne pjesme koje upućuju na stanja i proživljavanja lirskoga subjekta. Ovdje valja istaknuti da je Cvetnićevo lirsko Ja ranjivo, suptilno, dano i diskretnim (nenapadnim) tonovima te je obično uklopljeno u kakav krajobraz ili kakvo lirsko događanje (veslanje niz rijeku, skok s mosta, susret sa splavarima). Također valja reći da je Cvetnić i majstor forme. Mnoge su njegove pjesme - soneti, a osobitō, možda čak i središnje, mjesto u njegovu lirskome opusu pripada sonetnomu vijencu, u kojem je dana sva paleta Cvetnićevih lirskih ugođaja - od čežnje, radosti, trijeznosti i zanosa do strasti, muke i boli, "trnja jave" i prkosa.
U pogovoru zbirci njen urednik Josip Užarević zaključuje: "Poezija je za Cvetnića bila životni projekt, tj. temeljno stanje njegove svijesti i osnovni duhovni sadržaj njegova života. Nema nikakve dvojbe da bi Cvetnićev daljnji razvitak, da ga je doživio, tekao u pravcu potpune stvaralačke zrelosti i da bi njegovo djelo, i u kvalitativnome i u kvantitativnome smislu, u hrvatskome književnome prostoru (od)igralo važnu ulogu u razdoblju poslije Drugoga svjetskoga rata."
