LJUBAV ODJEDNOM

“Nemam dojam da pišem o prošlosti. Prošlost je sama po sebi loša građa za književnost. Književnost je sadašnjost, ne u novinarskom smislu, nego kao težnja da trenscendirate vrijeme u vječnu sadašnjost.” ( A. Appelfeld ) Samozatajna Irena u druženju s Ernestom polako izlazi iz svoje sudbinske samoće i vezanosti za pokojne roditelje, vezuje se za Ernesta čija je melankonija, a poslije i bolest, navodi na razbijanje vlastite pasivnosti spram života. Ernestu je pak pisanje smisao života, nužna ali i bolna svakodnevna bitka, samački čin iz kojeg je Irena potpuno isključena, ali njezina prisutnost i ljubav pomoći će mu da prihvati svoju prošlost i pisanje kao pozitivan, stvaralački čin. Osjeća da njegovo pisanje mora postati jednostavno poput Irene, treba ga rasteretiti ukrasa da bi dosegnuo istinu. “Ljubav odjednom” ljubavna je priča, neprimjetno istkana stranicu po stranicu, između Ernesta, sedamdesetogodišnjeg pisca i njegove domaćice Irene, jednostavne mlade žene, vjernice, posvećene sjećanju na preminule roditelje. U toj istinskoj ljubavi koja bez dramatičnih strasti teče između dva bića svatko poštuje osobnost Drugoga i potiče u njemu ono najbolje (“Sve postoji zahvaljujući tebi”). Preko Irene navire prošlost i pretače se u književno djelo. Istovremeno je riječ i meditaciji o povijesti, o komunizmu u Izraelu, II. svjetskom ratu, holokaustu... ispripovijedanoj bez predbacivanja i patetike. Prisutnošću Drugoga (Irene) proživljavamo i prihvaćamo sjećanje za koje smo vjerovali da je nestalo i koje je previše bolno da bismo ga evocirali. “Među nama piscima “koji smo preživjeli” Appelfeldov glas ima jedinstven, nepogrešiv ton... Pogođen sam strahopoštovanjem i divljenjem.” ( Primo Levi )