MATIJA MESIĆ I ČEŠKI I SLOVAČKI SUVREMENICI: pisma (1846.-1875.)

Korespondenciju Matije Mesića (1826. - 1878.) s njegovim češkim i slovačkim prijateljima i poznanicima od 1846. do 1875. objavljujemo kao prilog poznavanju života i rada ovog istaknutog hrvatskog povjesničara, pedagoga, političara i prvog rektora Sveučilišta u Zagrebu, te kao prilog poznavanju hrvatsko-čeških i hrvatsko- slovačkih kulturnih veza u ovom razdoblju. Pisma priopćena u ovoj knjizi danas čuvaju tri različita arhiva: Literární archiv Památníku národního pisemnictví u Pragu, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Arhiv obitelj Brlić u Slavonskom Brodu. Većina tih pisama do sada nije objavljena. Dvadeset i pet ih je pisano češkim, šest slovačkim, a četrdeset i pet hrvatskim jezikom. Prijepisi i čeških i slovačkih izvornika praćeni su ovdje hrvatskim prijevodom. Prva Mesićeva poznanstva s mladim slovačkim intelektualcima nastala su tijekom njegovog boravka u bečkom Pazmaneumu (1844. - 1848.), i to vjerojatno posredništvom Andrije Torkvata Brlića, Mesićevog prijatelja i sumještanina iz Broda na Savi, koji je u Pazmaneum došao nešto prije Mesića. U tom se razdoblju Mesić sprijateljio sa Slovacima Jánom Rozborilom, Martinom Čulenom i Martinom Hattalom, i tijekom studija u Beču sa svojim je slovačkim kolegama u više navrata preko praznika odlazio u Slovačku, gdje je ostajao i po nekoliko tjedana. Jedno Čulenovo i pet Rozborilovih pisama, koje donosimo u knjizi, uglavnom su mladenački, emocionalni, mjestimice i neartikulirani prijateljski dopisi koji oslikavaju raspoloženje među mladim slovačkim katoličkim klerom neposredno prije i nakon revolucionarnih zbivanja 1848. - 1849. Mesićeva pisma znamenitom slovačkom jezikoslovcu Martinu Hattali pokazuju da je s njim ostao u vezi sve do 1875., i najvećim se dijelom odnose na razmjenu publikacija i objavljivanje Hattaline studije Početne skupine suglasah hrvatskih i srbskih u 4. svesku „Rada JAZU“. Mesić u siječnju 1851. postaje zamjenski učitelj povijesti i zemljopisa u zagrebačkoj gimnaziji, a zimski semestar akademske godine 1851./1852. opet provodi u Beču, ovaj put pripremajući se za učiteljski ispit iz ta dva nastavna predmeta. Pripreme će, na vlastiti zahtjev, nastaviti na Karlovo-Ferdinandovom sveučilištu u Pragu, gdje će ostati godinu i pol, sve do kraja kolovoza 1853. Među ljudima s kojima je Mesić u Pragu bio blizak nalazi se i većina korespondenata iz ove knjige, a najviše je pisama izmijenio s Josefom Jirečekom i Pavolom Jozefom Šafárikom - ovdje ih objavljujemo ukupno pedeset. Među dvadeset i pet Mesićevih i Šafárikovih pisama koje donosimo, napisanih u razdoblju od rujna 1852. do prosinca 1857., najviše ih se odnosi na Šafárikovo bavljenje hrvatskim glagoljskim spomenicima, koji su se sredinom 19. stoljeća našli u središtu njegove pozornosti. Mesić je od dolaska u Prag pratio ovaj Šafárikov znanstveni intere, a Šafárik se, baveći se hrvatskom glagoljicom, često za pomoć, mišljenje i savjete obraćao Ivanu Kukuljeviću, Ivanu Berčiću i Matiji Mesiću, naročito nakon što je odlučio da će u tiskari braće Haase u Pragu izraditi kalupe za ovo pismo. Korespondencija s Josefom Jirečekom, prema ovdje objavljenim pismima, obuhvaćala je razdoblje od Mesićeva boravka u Pragu (1852.) do organiziranja sveučilišne nastave neposredno nakon utemeljenja zagrebačkog sveučilišta (1875.). Sadržaj tih pisama može poslužiti kao svojevrstan narativni kostur ove knjige, jer je Mesić kroz sve to vrijeme Jirečeku iscrpno pisao o gotovo svemu važnom što mu se događalo. U više je navrata, iz Praga i kao gimnazijski profesor u Zagrebu, molio Jirečeka da kao službenik Ministarstva bogoštovlja i nastave u raznim problemima posreduje u njegovu korist. Tražio je Jirečekovo mišljenje u vezi s jezikom i koncepcijom školskih knjiga na kojima je tada radio, molio ga za pomoć oko ubrzavanja procesa tiskanja i svladavanja administrativnih prepreka u ministarstvu, te se s istim ciljem Jirečeku obraćao u ime drugih hrvatskih autora udžbenika. Kada je Jireček već bio umirovljen, Mesić je od njega tražio da mu preporuči češke profesore koji bi mogli predasvati na novoutemeljenom zagrebačkom sveučilištu. Osim što su vrijedan izvor podataka o Mesićevu životu i radu, njegova su pisma Jirečeku zanimljiva i zato što se u njima mogu iščitati Mesićevi dojmovi o stanju prosvjete, kulture i znanosti u Hrvatskoj.