POSLJEDNJI KORAK

Kroz roman Posljednji korak vodi nas pomalo rezignirani pripovjedač, u srednjim godinama, koji se od pretjeranih izazova i opasnosti života skriva u hladovini osrednje akademske karijere. I njegove poslovne i njegove osobne želje obilježene su neugodom i sramom, kako zbog (homo)seksualne orijentacije, tako i zbog nesigurnosti da u sebi razvije pisca. Također, osjećajući sve veću odbojnost prema nepravednoj i licemjernoj književnoj zajednici, lomi se između otpora i pripadanja literarnim krugovima. Ipak, postupno, on zaključuje da su uspjeh i sreća samo obmane za naivne. Među ostalim i zbog toga jer društvo ne nagrađuje niti ne potiče strast ili talent, već njeguje i štiti konformizam te praznu ambiciju. Biti uspješan u takvome svijetu ustvari znači svoju suprotnost, drži pripovjedač, dok promatra koji sve koraci vode prema onom posljednjem. Jasno je kako je u Berlinski ručnik Ilinčić vjerojatno upleo i dio osobnog iskustva, pa se roman čita i kao svojevrstan vodič kroz funkcioniranje hrvatske gay scene i njezine mračne strane i tigmatiziranost u društvu. No, iako sklon mini-esejima o temi, Ilinčić je ipak vješto izbjegao pretencioznost i to prije svega konstantnim iskricama duhovitosti koje djelu u cjelinu daju prizvuk rasterećenosti od moraliziranja ili optuživanja, što je definitivno i najveći adut Berlinskog ručnika. JAGNA POGAČNIK, JUTARNJI LIST U pričama je Ilinčić zaustavljao gotovo fotografsku reprodukciju stvarnoga. Tako tekst postaje zaustavljeni dojam nekoga trenutka, prisjećanje na neku osobu ili događaj koji je ostavio odjek u autorovu istančanom senzibilietu. HELENA SABLIĆ TOMIĆ, VJESNIK Svoje male mudrosti i male radosti, male pomake od uobičajenog i male korake u drukčijost, Ilinčić oblikuje pametnim, čas poetiziranim, čas zaigranim rečenicama, začudnim spojevima riječi što bljesnu čarobnim, očuđujućim efektima, te visokokultiviranim jezikom i briljantnim stilom koji djelovanje poente iz svake priče produžuju dugo, dugo nakon čitanja... Pravi Julije Klović hrvatske kratke proze! MIRJANA JURIŠIĆ, VEČERNJI LIST