PRIPOVIJETKE

Doista je rijetko koji pisac toliko snažno utkao takvog boemskog sebe u svoje stvaralaštvo kao Antun Gustav Matoš. Ta jedinstvena prožetost autora s vlastitim djelom, u kojem se neprestano isprepleću nekim nevidljivim nitima banalna i ružna strana stvarnosti s vizijama neke nove idealno skladne imaginarne umjetničke stvarnosti, bitno je izvorište spoznavanja složenih dubinskih svjetova Matoševe umjetnosti riječi. Matoševo književno djelo pokazuje dvije temeljne odlike. Cjelokupni njegov opus ostvario je i okrunio na neki način one težnje i želje koje je povremeno parcijalno u svojim programima i tek ponekim tekstovima iznosila mlada generacija koja je započela u nas pokret moderne: iako nije pripadao samom pokretu niti je aktivno u njemu sudjelovao, svojim je djelima ne samo pronalazio i služio se modernim izrazom, otkrivao nove izražajne mogućnosti našega jezika i pošao putem kojim nas je povezivao s europskom literaturom nego je i osjetio i bio svjestan da je forma, dotada zanemarivana u našoj književnosti, jednako značajan faktor i element književnoga djela kao i sadržaj. Druga je činjenica, ništa manje važna, da je Matoš pokazao kako zapravo nema dobre literature bez povezanosti s tradicijom. O tome kako je shvaćao smisao i zadaću pripovjedačkog stvaralaštva svoje je mišljenje iznio prijatelju književniku Milanu Ogrizoviću u jednom pismu iz Pariza 1907. godine. Piše Matoš, između ostaloga, kako je od samog početka sasvim spontano shvatio da dobre i zanimljive pripovijetke nema bez bizarnih i dramatskih motiva, pa je stoga odlučio da u svojim pripovijetkama ne ostane samo pripovjedač, nego će nastojati biti "rezak, ajnfah, kratak, humorist, cinik, ironičar i sarkast".