RAT KOJI NISMO HTJELI

Što se 1991. događalo u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, kako je započeo rat, tko ga je započeo i s kojim ciljem, kroz osobna iskustva obnašajući funkciju ministra vanjskih poslova i ministra pomorstva u Vladi Republike Hrvatske, te koristeći memoarsku literaturu srpskih političara i vojnih lidera, uz sjećanja na osobne susrete s vodećim europskim političarima i diplomatima, svjedoči Davorin Rudolf. Gdje leže uzroci i korijeni rata, kakvu su ulogu odigrale Garašaninove Načertanije i Memorandum SANU, je li se rat mogao spriječiti i ranije zaustaviti, kako se u svim tim zbivanjima ponašao hrvatski državni vrh, a kako vodstvo Srba na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Knjiga u osam poglavlja donosi analitički pregled “vremena u kojemu su monstrumi-agresori bili tako blizu, a kepeci, međunarodne organizacije za očuvanje mira i vodeće vojne sile u svijetu, tako daleko”. “Gospodine ambasadore, Ja sam bio član najviših državnih tijela i pouzdano znam: mi nismo željeli nikakav rat. Planirali smo i maštali o visokim demokratskim standardima u politici, o gospodarski otvorenoj, atraktivnoj i ekološki ugodnoj Hrvatskoj, i sam sam sudjelovao u brojnim razgovorima i pregovorima, posebice s najvišim dužnosnicima u ondašnoj Jugoslavenskoj armiji, da bismo izbjegli sukobe. Nažalost, ova zemlja je oružano napadnuta kratko vrijeme nakon rata u Sloveniji, i ako pažljivo sve analizirate, Hrvatska se samo brani. Da nije poveden rat protiv Hrvatske i protiv Bosne i Hercegovine, ne bismo imali na ovome tlu ni etničkoga čišćenja, tisuća i tisuća mrtvih, ogromnih razaranja. Mi u Hrvatskoj, rekao sam, rat nismo mogli spriječiti. Jedva smo, nenaoružani u početku, za rat psihološki nepripremljeni, s mladom pluralnom demokracijiom, uspjeli sve ovo preživjeti i ostati na nogama…” Iz javnog pisma Peteru Galbraithu 1993.