Über das Buch
Pogledom na europska glazbena zbivanja druge pol. 18. st. često su prvenstveno obuhvaćeni opusi velikih majstora bečke klasike, potiskujući u pozadinu stvaralaštvo niza skladatelja čije im je djelo suvremeno, ili im prethodi te pripada «prijelomnom razdoblju» i slijedi ideju prosvjetiteljskog «jednostavnog i prirodnog ukusa» («le gout simple et naturel»). Jedan od tih, u svjetskim razmjerima malo poznatih skladatelja je i Luka Sorkočević (Luca Sorgo; Dubrovnik 1734-1789) izdanak patricijske obitelji čiji korijeni sežu do u 13. st. Nakon katastrofalnog potresa i slijedećeg požara koji je Dubrovnik pogodio 1667. godine, kad je stradalo gotovo polovicu stanovništva te veći dio plemstva i kad su mnoga kulturna dobra bila uništena, pripadnici te obitelji počeli su se posebno isticati. Naime, zbog povoljnog položaja, njihova imovina i njezini pripadnici ostali su u najvećoj mjeri pošteđeni tako da se u jednom trenutku u Senatu Dubrovačke Republike iz te obitelji pojavilo čak sedmero braće. Iako je Dubrovnik doživio svoje “zlatno doba” u 17. st. (prije potresa), do sredine 18. st. u velikoj je mjeri obnovljen i još intenzivnije izgrađen, tako da je svoj drugi uspon doživio upravo u doba djelovanja Luke Sorkočevića, pa i kasnije, sve do 1808. god. kad je Napoleonovim dekretom ukinuta Republika nakon 400 god. njezina postojanja.
Luka Sorkočević dobio je odlično obrazovanje: stroga disciplina i curriculum isusovačkog kolegija bili su upotpunjeni privatnom podukom. On, njegov brat i dvije sestre imali su i učitelja glazbe. Bio je to Talijan Giuseppe Valenti, 1750-ih godina aktivan kao maestro di cappella u katedrali, skladatelj skromne invencije, ali znatnog teorijskog znanja. O tome svjedoče dvije bilježnice u kojima je Luka 1754. zabilježio nekoliko vlastitih kraćih skladbi te vježbe iz teorije i kontrapunkta.
Prema kratkoj biografiji sačuvanoj u arhivu Bizzaro u Državnom arhivu u Dubrovniku, Luka je boravio u Rimu na studiju glazbe kod Rinalda da Capue, vjerojatno u razdoblju između 1757. i 1762., a čini se da je studirao i književnost. Po povratku u Dubrovnik uključio se u obavljanje državnih poslova. Naime već od svoje 18. godine do smrti (izuzev godine studija) obnašao je različite službe (činovničke, sudske, upravne i diplomatske) - tako je npr. bio sudac za civilne poslove, savjetnik Maloga vijeća, vijećnik itd. Godine 1765. bio je određen za ambasadora u poslanstvu na kraljevskom dvoru u Francuskoj, što je odbio, ali je zato supotpisao dubrovačko-francuski ugovora u Dubrovniku 1776. Godine 1781., nekoliko mjeseci nakon smrti Marije Terezije, poslan je kao ambasador na carski dvor u Beč. Iz tog četveromjesečnog razdoblja potječe iscrpan dnevnik koji uz razne događaje i osobe iz političkog života dvora i Austrije evidentira i glazbeničke susrete te svjedočanstva vezana uz glazbeni život Beča i carskoga dvora. Sorkočević bilježi susrete s Ch. W. Gluckom, J. Haydnom, P. Metastasijem i dr., te opisuje priredbe - koncerte, kazališne i operne izvedbe, dvorske balove, đačke priredbe i nastupe glazbenika u privatnom krugu te glazbena zbivanja na povratku prema rodnome gradu (u Grazu, Ljubljani, Rijeci). Razmišlja o razlici između talijanskog i njemačkog muziciranja, o hrvatskim plesovima itd. Vjerojatno je sa svog putovanja donio i niz muzikalija - rukopisnih ili tiskanih koje su pohranjene s njegovom ostavštinom. Lako je moguće da je Sorkočević svoje iskustvo s glazbenim životom Beča iskoristio nekoliko godina kasnije, kada je 1787. imenovan povjerenikom kazališnih priredaba. Shrvan bolešću, koja ga nije napuštala od njegova povratka iz Beča, oduzeo si je život u obiteljskoj palači u Dubrovniku.
U obitelji Sorkočević Luka nije bio jedini glazbenik; njegov sin Antun (1775-1841), književnik i posljednji dubrovački poslanik u Parizu prije ukinuća Republike, također je skladao, i to simfonije, komorne i vokalne skladbe. Kao glazbeno aktivna spominje se i Antunova sestra Marina (1767-?), no njezina djela (navodno nekoliko manjih vokalnih djela na svjetovne i duhovne tekstove) dosad nisu pronađena. U širu obitelj priženjena Elena Pucić-Sorkočević (Pozza-Sorgo, rođena Ranjina, 1784-1865), pjesnikinja i slikarica, prva je poznata skladateljica na hrvatskim prostorima kao autorica šest salonskih popijevki.
Sve skladbe navedenih članova obitelji Sorkočević sačuvane su u glazbenoj zbirci Samostana Male braće u Dubrovniku. Tamo su dospjele u drugoj polovini 19. st. kad je Ivan Evanđelist Kuzmić, apotekar, orguljaš u samostanu i bibliotekar, prikupljao muzikalije od dubrovačkih obitelji i tako ih spašavao od zaborava i nemara. Velika glazbena zbirka franjevačkog samostana, uz izuzetno vrijednu opću knjižnicu, danas čuva više od 8.000 svezaka koji obuhvaćaju franjevački glazbeni materijal te zbirku muzikalija dubrovačke Republike - plemićkih i građanskih obitelji, ali i starije muzikalije iz dubrovačke katedrale. Kad uzmemo u obzir činjenicu da to nije jedini glazbeni fond u gradu (muzikalije se čuvaju još u Historijskom arhivu, Muzeju grada Dubrovnika, dominikanskom samostanu, isusovačkom kolegiju, a zbirka libreta u Znanstvenoj knjižnici) dobit ćemo približnu sliku o dubrovačkoj kulturnoj oazi okruženoj otomanskim teritorijem i zonama sukoba tijekom 18. i početkom 19. stoljeća.
Iako Luka Sorkočević nije datirao većinu svojih radova (jedna sinfonia nosi nadnevak 14. 12. 1754., Lezioni di contrapunto te Overtura za obou, 2 violine i bas u G-duru datiraju iz iste godine), uvriježeno je mišljenje da su nastali između 1750. i 1770. god. Uglavnom su naslovljena kao Overtura ili Sinfonia, a neka ne nose nikakve naslove. Za niz skladbi nije jednoznačno prepoznatljivo pripadaju li orkestralnom, komornom ili pak solističkom aparatu. Obuhvaćaju osam dovršenih simfonija (sačuvane u dionicama, jedna od njih, u D-duru, dvostavačna je i sačuvana u sastavu 2 ob, 2 vl, b) jednu trostavačnu sonatu/simfoniju, jednu ouverturu (trostavačnu, za fl, vl i b), duo La vertu perdue za violinu, violončelo uz cembalo te dvije vokalne skladbe: ariju Qual rupe in mezzo all’onde za sopran i orkestar te prepjev na hrvatski psalma Super flumina Babilonis (Babilonskiem nad riekama) za sopran, tenor, bas i orgulje (continuo). Popijevka Na beruscku ustavka za sopran i klavir zabilježena je njegovom rukom, no vjerojatno je strane provenijencije. Najzanimljivija cjelina u njegovu opusu su trostavačne sinfonie (s rasporedom stavaka: brzi - umjereni - brzi) koje u formalnom i sadržajnom smislu predstavljaju prijelaz između baroknog i klasicističkog fenomena istog imena. Skladane su za gudački kvartet i puhače (obično su to oboe i rogovi a due). Sorkočević slijedi homofonsku strukturu, artikulira frazu u manje cjeline, katkad nesimetrične, živahne ritmike s čestim sinkopama i promjenama u akcentuaciji. Na prijelazu iz barokne monotematičnosti prema klasicističkoj bitematičnosti, u Sorkočevićevim prvim stavcima nazire se druga tema kao «pijevni odsječak» («cantabler Satz»), čime predstavljaju i prijelaz iz barokne dvodijelnosti prema trodijelnosti zrele klasike. U srednjem dijelu prvoga stavka autor rabi pasaže i mozaički niže motive. Srednji stavci redovito su pisani za gudački sastav, otmjene i galantne melodijske linije, dok su treći stavci izrazito motorički, te često trodijelno koncipirani. U Sorkočevićevoj melodici ima mannheimskih manira, dinamika je plošna, a instrumentacija prozračna, iako u nekim kompozicijama čak dijelom nedefinirana.
U želji da se izvorna Sorkočevićeva glazba približi glazbenicima, posegnuto je za skladateljevim autografima.
Vjera Katalinić
