SLOVO O BOSNI

Godine 2015. objavljena su izabrana djela Milana Rakovca kao neiscrpni izvor nadahnuća za današnje aktiviste pamćenja. No, nitko, a prije svega ni sam autor, nije to izdanje tretirao kao događaj koji stavlja točku na njegov opus. Između različitih Rakovčevih rukopisa u nastanku, isticala se knjiga o Bosni i Hercegovini. Knjiga nedovršiva, ali evo je otkrivene u toj svojoj nesavršenosti i nezavršenosti pred nama. Ona je istovremeno čin prevođenja i uvođenja: pokušaj prevođenja vlastitog iskustva ljudi, prostora i povijesti Bosne i Hercegovine, ali jednako tako i iskustva vlastitog iščitavanja BiH književnosti u univerzalno kulturalno pamćenje koje bi mlađima i onima koji će tek doći mogao poslužiti i kao uvod u BiH multiverzum. Zbog toga je ova knjiga ujedno i ponizna memoarska i putopisna proza, koliko i antologija citata i pjesama velikih bosanskih i hercegovačkih duša. To je knjiga koja se kristalizira s onu stranu „redukcionističkih mitomanija“ novih nacionalnih povijesti Srba, Hrvata i Bošnjaka: (Olivera Milosavljević: „Jedan od uzroka farsičnog pristupanja nacionalnoj istoriji je u u ideologiji nacionalizma koja traži način da uspostavi kontinuitet sa svim onim što u prošlosti ima nacionalnu boju, a da iz njega izbaci sve nenacionalno, čime se rehabilituje i ideologija kojom su vođeni ratovi 90-ih. Problem je samo što je kolaboracija u Drugom svetskom ratu, kao i fašizam uostalom, uvek i svuda bila nacionalna, a antifašizam internacionalan. Poziv na „nacionalno pomirenje” je samo vrh nacionalističkog zahteva za uspostavljanje nacionalne sabornosti dogmatski jednomislećih. U suprotnom, ne bi se zvalo „nacionalno”, bilo bi samo „pomirenje”.). To je knjiga napisana u obranu ličnosti i protiv željenog samonasilja, kako Rakovac citira Radomira Konstantinovića, „kao da se u redukciji govora na ekskluzivno politički govor sreću, pa i poistovećuju, volje sveta i ova želja za bekstvom od ličnosti, kao da se nasilje sveta nad ličnošću pounutrašnjuje, izrođavajući se u nekakvo željeno samonasilje”. No, iako se Rakovčev kanconijer u ovoj knjizi čita kao osobni prilog dubini i širini BiH kulturalnog pamćenja, nakon nekoliko stranica njegove proze neizbježno upada u oči aktualnost njegovog pisanja, memoarska preokupiranost ratnim zbivanjima, ta pogođenost koja u biti gotovo u svakoj rečenici traži svoju riječ i na sve načine pokušava signalizirati: i ja sam s vama u tome što ste vi proživjeli, iako to nisam iskusio. „Sarajevo za me znači, najprije, osjećaj srama, jer nisam učinio ništa za nj, osim što sam pisao. U Kamernom 1997. rekao sam na istarskoj priredbi – Sarajlije, oprostite mi, ako možete. A onda sam 2007. s Trebevića gledao dolje, bespomoćna tjeskoba…“ Neven Ušumović (iz Pogovora)