TORTA I BRONCA: traktat o ulozi skulpture u redefiniranju identiteta grada

„Knjiga TORTA I BRONCA i u podnaslovu Traktat o ulozi skulpture u redefiniranju identiteta grada, upravo je ono očekivano. Njezin je sadržaj gust i težak, no također lagan i fleksibilan. Slično njegovim skulpturama, glazirane su terakote u nastanku teške da bi tek potom stekle konačnu stabilnost ili one od pleksiglasa, naoko teške ali ipak su lagane i lako prenosive. Knjiga je labirint kroz koji kipar putuje krećući se lijevo i desno, naprijed i nazad, ali nikada ne gubeći pravac. Knjiga je i dnevnik toga putovanja, u kojem umjetnik, skulptura i grad traže svoje identitete. Umjetnik sve motri, pa i sebe u toj potrazi. Tome i mora biti tako; knjiga mnogo želi, dohvatiti ono najosjetljivije, suštinu grada, njegov identitet. Odnos skulpture ili spomenika i gradskog prostora nije problem u čijem je prvom planu vizualni identitet, već čitanje toga odnosa kao interakcije javnog prostora preko njegovih markacijskih točaka, a to su skulpture i spomenici - autor će i jedno i drugo motriti s niza stajališta. To je zato što su mogućnosti interakcije mnogoznačne, u širem kulturnom području mogući su mnogi i različiti oblici komunikacije. Autor će u središte svog zanimanja staviti propitivanje odnosa triju identiteta: vlastitog i stvaralačkog, javnog prostora u kome se spomenik nalazi i skulpture kao identitetne oznake po sebi. Knjiga je tekst tipa “pismo kipara”, pismo kojim kipar piše jest i pismo kojim čita prostor, to je tekst putovanja; grad, skulptura i umjetnik traže sadržaj svojih identiteta i mogućnosti komuniciranja. Zato, uz temeljne teze teorije koja se izlaže, treba ponajprije istaknuti i prepoznati pismo kojim umjetnik piše čitajući prostore grada i skulpture, i sebe u njima, jer on “promatra i promišlja” svijet oko sebe, ali i sebe u njemu. Posebnost je knjige i u tome što ne skriva motiv svog nastanka. Što, naime, treba umjetniku da piše traktate o umjetnosti, u ovom slučaju kiparu o skulpturi? Odgovor je, s jedne strane, da viđeno i promišljeno on pojašnjava sebi, a ne nama, i drugo, umjetnik se ne ustručava reći kako mu je pokretač vlastita frustracija koja proizlazi iz nemogućnosti postavljanja djela u željene prostore. Kao “dobar turist”, kipar zaneseno i zadivljeno gleda grad, ali i svoju skulpturu u njemu, svjestan, naravno, utopijskog karaktera svojih projekata, ali to je sve što može. Zato ih on postavlja, motri i promišlja putovanjem kroz prostore mnogih gradova. Knjiga pamti zamišljene skulpture postavljene na stvarnim mjestima grada do montaže skulptura u zamišljene i željene prostore grada. Na tome putovanju skulptura i kipar traže sebe u gradu, ali i grad ne prolazi neokrznut. Njegova se skrivenost razotkriva pa praznine i pukotine postaju time očite. Bez slike tih imaginarnih susreta stvarnost prostora grada doista je stvarnost prostornih stratišta, a ne prostora življenja. Skulptura i grad su izgubljeni, mogućnosti komunikacije minimalne su i posve imaginarne. Ti prostori i umjetnik u njima poput likova u Pirandellovoj drami traže svoju ulogu - bez nje, oni su tragični likovi. Ideju i sadržaj tog pisma, potrage za svojim identitetom i njegovo nalaženje u imaginarnom prostoru zaboravljenog grada, prati i izložba. Skulpture i slike s putovanja u galerijskom su prostoru uokvirene bijelom vrpcom, koja je možda tloris tog izgubljenog grada koji je nestao, ali kipar ga je pronašao. Galerijski je prostor i izložbeni postav po tko zna koji put udomio skulpture opet u nov i nepoznat prostor, ostavljajući im mjesta da i ovdje pokušaju naći sebe i svoj identitet. ........... Time je ovaj umjetnički projekt, knjiga kao rasprava i tekst umjetnika uz izložbu koja se izravno referira na knjigu s pet skulptura i trideset dvije fotografije i fotomontaže te film Tihomir vodi svoju najdražu skulpturu u Zagreb i ostale priče (30,26 minuta), jasno i precizno profiliran.“