TRANSFORMACIJE MAGIJE: zabranjena učena magija u kasnom srednjovjekovlju i renesansi

Povijest učene magije na latinskom Zapadu može se djelomično shvatiti kao niz pokušaja pomirenja teološki problematičnih praksi i ideja s kršćanskom ortodoksijom. To je bilo pitanje kojim se nisu bavili samo autori magijskih knjiga nego i prepisivači i sakupljači, koji su prenosili ili čuvali takve tekstove. Priroda svakog pomirenja mogla je, u načelu, biti sasvim osobita i ovisna o mnoštvu činitelja, uključujući prirodu primljenog teksta, bilo kakve poznate autoritativne reakcije na njega ili na vrstu magije koju promovira, kontekst u kojem se prenosio i interese prepisivača. Želja da se magiju sagleda u terminima prirodne filozofije zahtijevala bi, primjerice, fundamentalno drukčiji pristup od želje da je se smatra oblikom mistične tehnologije ili religijske vježbe. Tekst za koji se zna da ga osuđuje neki autoritet mogao je izazvati drukčiju reakciju od onog kod kojeg nije takav slučaj. Usto, intelektualni svijet kasnosrednjovjekovnih prepisivača nije se sastojao samo od rješavanja apstraktnih problema; ograničavali su ga i oblikovali brojni širi uvjeti, kao što su dostupne vrste tekstova i profesionalni kontekst pojedinog autora, prepisivača ili sakupljača. Redovnikovi interesi, sposobnosti i izvori razlikovali su se od onih doktora medicine, studenta ili svećenika. Prepisivačeva profesija utjecala je ne samo na izbor dostupnih tekstova nego i na način njihova tumačenja, prepisivanja i mijenjanja. (…) Literatura zabranjene magije, i način na koji se shvaćala i tretirala, dijeli se u dvije glavne struje.