TREBA LI FILOZOFIJA SVOJU POVIJEST?

U ovom zborniku sabrano je jedanaest izlaganja s filozofskog simpozija Treba li filozofiji njezina povijest?, koji se održao na Institutu za filozofiju u Zagrebu od 5. do 6. prosinca 2013. godine. Zadaća koja je stajala pred izlagačima bila je ta da se na putu svojevrsna samopropitivanja filozofije koliko je moguće izloži, promisli i raspravi bit, ustrojstvo i doseg povijesnog i sistematskog, odnosno problemskog, pristupa u filozofiji, kao i njihov uzajamni odnos i mogućnost smislene sinteze. Neka od konkretnih pitanja čije sagledavanje podrazumijeva ta zadaća, a koja su se više ili manje iskristalizirala u samim radovima, jesu sljedeća. Što je uopće za filozofiju njezina povijest? Je li ona za nju tek ono prošlo, naime u bitnom gotova, objektivno istraživa historija, ili pak niz mogućih polazišta nje same? Drugim riječima, je li filozofija za svoju povijest vezana načelom linearna napretka, svojstvena prirodnim znanostima, ili je prije riječ o svojevrsnoj blizini umjetničkom izričaju, gdje se o napretku, ako uopće, može govoriti u bitno drukčijem smislu? Je li filozofijskom poimanju svojstvenije sagledavanje u širem konceptualnom okviru ili reduktivno apstrahiranje i formaliziranje predmeta, u smislu prvenstvenog propitivanja legitimnosti i formalne koherentnosti argumentacije, koje nedvojbeno pospješuje njegovo napredujuće istraživanje? Koliko već način ishodišnog razumijevanja i određivanje samog predmeta filozofije za sobom povlači nužnost odabira povijesnog ili sistematskog, odnosno problemskog pristupa? U kojem je odnosu metoda filozofije spram njezina predmeta? Držimo kako bi bilo suvišno, ako ne i preuzetno, prosuđivati koliko ovdje sabrani radovi odgovaraju ocrtanoj zadaći i pripadnim pitanjima. Tako nešto zacijelo može izaći na vidjelo samo u misaonom sučeljenju s njima samima. Zadovoljimo se stoga tek konstatacijom kako tekstovi u ovom zborniku nedvojbeno svjedoče o tomu da pitanje filozofije o sebi samoj već po sebi čini iznimni unutrašnji poticaj filozofiranja.