UHO, GRLO, NOŽ

Gotovo cijelo desetljeće prošlo je od prvog izdanja debi-romana Vedrane Rudan "Uho, grlo, nož" koji je te 2002. godine ozbiljno zatresao ovdašnje književnosti. Na neočekivano snažan podražaj po imenu Vedrana Rudan, reagirala je istovremeno i istovjetno čitalačka publika i u Hrvatskoj i u Srbiji: beskrajnim oduševljenjem. Knjiga je postala instant bestseler. To i ne treba čuditi. Nitko i nikada (usuđujemo se čak dodati i nigdje) nije uspio u glave čitatelja uliti toliku količinu vitriola, sirove energije i urnebesnog humora kakva nas je zatekla na stranicama prvijenca Vedrane Rudan. I sve bi to bilo u redu, i ništa ne bi u tome bilo izuzetno, i sve bi bilo u savršenom skladu s osnovnim koordinatama nove stvarnosne proze tog vremena, da junakinja/naratorica ovog romana nije žena u svojim pedesetim godinama, Tonka Babić, vrsta Rudaničinog alter-ega, koja bez ikakve pauze i bez dlake na jeziku govori, brblja, trača, vrišti, prijeti, upozorava, svjedoči, pripovijeda o svemu što se tiče nje, njezinog života i čitavog svijeta. "Uho, grlo, nož" apsolutno je prva knjiga koja je, nakon svih ratova devedesetih, postala neosporan i istovremen hit u Hrvatskoj kao i u Srbiji. Ovo njezino novo izdanje u BiH, koje se pojavljuje nakon mnogobrojnih reprinta i izdanja u čitavoj regiji, Europi i svijetu, dovoljno uvjerljivo govori u prilog činjenici da je riječ o knjizi za koju je tržište i dalje živo zainteresirano te da, barem ponekad – a upravo je to slučaj s knjigom "Uho, grlo, nož" – komercijalni uspjeh i književna kvaliteta žive u sretnoj harmoniji.