Über das Buch
Vukovački pristup standardnomu hrvatskomu jeziku u ovom je radu raščlanjen u rasponu dvaju stoljeća, od prvoga vukovačkoga naraštaja stasaloga u doba ilirizma do druge polovice XX. st., a praćen je na dvjema razinama – lingvističkoj i sociolingvističkoj. Proučeni zahvati na jezičnoj i pravopisnoj razini interpretirani su kao restandardizacija hrvatskoga jezika i pravopisa. Istraženi su također instrumenti jezičnih politika pomoću kojih su zahvati provođeni. Standardnojezičnu koncepciju hrvatskih vukovaca obilježuje: 1. Nijekanje hrvatske standradnojezične i pravopisne povijesti dogajevskoga i poslijegajevskoga razdoblja i obezvrjeđivanje umjetničkih dosega hrvatske književnosti te proglašavanje zastarjelim i neaktualnim njezina jezika i pravopisa kao izvora za gradnju standardnoga jezika i pravopisa. Ta je diskvalifikacija bila nužna kako bi se mogli obaviti zahvati u jeziku i pravopisu u smjeru približavanja Karadžićevu jezično-pravopisnomu modelu, utemeljenom na redukciji hrvatske štokavštine. Budući da Srbi prije Karadžića nisu imali razvijenu književnost na štokavskom idiomu u opsegu i kontinuitetu od nekoliko stoljeća kao Hrvati, trebalo ju je oduzeti i Hrvatima da bi se moglo s Karadžićem krenuti iz početka. 2. Nijekanje hrvatske narodne i jezične samobitnosti, pa time i standardnojezične povijesti kao izraza hrvatske nacionalne kulture te proglašavanje Srba i Hrvata jednim narodom, a njihovih jezika jednim istim jezikom. Tako se još 1864. sa žaljenjem pisalo o razvrgnutim udima istoga tijela, u pravopisnoj se raspri u pomoć prizivala genetika, apeliralo na zajedničku krv i kosti, a svijest o pripadnosti istoj sociolingvističkoj i kulturnoj zajednici hrvatskoga Dubrovnika na jugu i banskoga Zagreba na sjeveru proglašavala se "kurtoasijom" (Maretić) samo da bi se umanjila i obezvrijedila, kad već toj istoj svijesti nije bila poznata sociolingvistička zajednica sa Srbima. 3. Nedovoljno lučenje organskoga idioma od standardnoga jezika i traženje potvrda u novoštokavskim organskim idiomima za valjanost pojedinih likova u standardnom jeziku. Tvrdilo se da standardni jezik ne može biti nešto artificijelno i umjetno sagrađeno, sastavljeno od različnih narječja ; jer da je takav jezik ukočen, neprirodan, da ga nitko ne razumije te da ne odgovara potrebama narodnoga života. Takav jezik da je mrtav jezik jer se ne može razvijati prema "narodnom" jeziku. Da bi zadovoljio funkciju općenarodnoga općila standardni jezik mora biti razumljiv svima i u pisanom i u govornom obliku. Za standardni se jezik mora dakle izabrati "jedno živuće narodno narječje i u glasovima i u gramatici i u blagu riječi (leksiku)" i to ono "koje je prostranije, te zato prikladnije da postane općim jezikom, koje je bogatije (riječima i frasama) i ljepše (čišće u glasovima i uopće milozvučnije) i koje je odaljeno od tugje natruhe, na način da ne samo u pojedinim riječima, nego i u duhu jezika sačuvalo prirodnu osobitost" (Kušar). Narječje koje se odlikuje navedenim obilježjima u hrvatskom (ili srpskom) jeziku jest hercegovačko novoštokavsko narječje jekavskoga izgovora. Njegov su kanonski tip pokazali Tomislav Maretić, Marcel Kušar i Luko Zore: nijesam, dobrijeh, zelenijem, čovječij, pošljednji, našljedovati, ižljubiti ražljutiti, dakćem, drkćem, čuvat, ćeler, dećimetar, Marćel, Maćedonija, Sićilija, analođija. Tako se 1900-ih dobiva standardni model novoštokavskoga sustava izrazitih rubnih odlika s vrlo malom mogućnošću da bude prihvaćen. Koja je to štokavština, Maretić ne govori, a nisu je definirali ni kasniji istraživači. Nju zagrebačka filološka škola kao sljednica višestoljetnoga hrvatskoga standardnojezičnoga razvitka ne pozna. Riječ je o rubnim novoštokavskim istočnohercegovačkim jekavskim govorima s provedenom najnovijom jotacijom, što je bila odlika Karadžićeva jezika iz prve faze. Već je Karadžićev jezični model evoluirao ne samo u nadrastanju organskoga idioma iz prve faze, nego i dubrovačkoga, kojim je jedno vrijeme bio pisao, pa se, primjerice, Maretićevo vraćanje na likove tipa pošljednji može držati i onodobnim standardizacijskim anakronizmom, koje je odbacio i Ivan Broz. S druge strane, preširoko postavljanje dijalekta u osnovicu standardnoga jezika stvaralo je nove nesporazume, budući da dijalekt implicira više govora, dakle mogućnost više istodobnih istorazinskih konkretnosti. Stoga su vukovci u pojedinim fazama svoje djelatnosti imali više istorazinskih oblika, jer su uzimali iz više novoštokavskih istočnohercegovačkih govora (posljednji i pošljednji, hrđa i rđa, lepez i lepeza, starešina i starješina, ogrev i ogrjev, mladenci i mladijenci). Na leksičkoj je razini odbacivana hrvatska književna baština, a nasilnom izolacijom hrvatskih narječja oduzet je hrvatskomu standardu naravni izvor leksičke obnove i popune samo stoga što se čakavski i kajkavski nisu mogli pojaviti kao izvori srpskomu. Kao nadomjestak hrvatske rječnike, gramatike i pravopise preplavljuje građa istočnohercegovačkoga ruralnoga podrijetla. 4. Nedovoljno poznavanje strukture odnosâ unutar jezičnoga sustava, jer se zahvati u jednoj razini nisu mogli provesti bez posljedica na drugoj (drugima), pa se kao posljedica, primjerice, novoštokavskoga jezičnoga čistunstva na tvorbenoj razini – progon nesvršenih glagolskih oblika tipa iznašati, okapati, prevađati, prevažati i njihovih imeničnih izvedenica (iznašanje, okapanje, prevađanje, prevažanje) kao tobožnjih provincijalizama – zbivao proces tvorbenoga redukcionizma, odnosno gubitka oblične sinonimije u morfološkoj kategoriji nesvršenosti. Uvođenjem pak izgovornoga pravopisnoga načela umnogome je smanjena funkcionalnost pisane forme kao jakoga razlikovnoga sredstva (dočeci < dočetak, doček ; lisci < lisac, listak ; leci < ledac, letak ; natrčati < nadtrčati, natrčati). Priklanjanje pak množinskomu padežnomu sinkretizmu i njegovo normiranje približili su hrvatski novoštokavskim srpskim i torlačkim odnosno bugarskim govorima reduciranih padežnih oblika, a odvojili ga od hrvatske štokavštine, koju upravo nastavačna padežna raznolikost povezuje s kajkavskim i čakavskim. Paradoksalno, namjesto da oblično i leksički bogatiji predložak izračuje u oskudniji bogateći ga, vukovačkom intervencijom u jezični ustav standardnoga hrvatskoga dobiven je model reduciranih obličnih mogućnosti pred koji su stavljeni zahtjevni zadatci modernoga polifunkcionalnoga standarda. Zaključno: Na oblikovanje samostalnoga standardnoga hrvatskoga jezika i pravopisa vukovački je smjer višestruko negativno utjecao. On je proces autonomne izgradnje hrvatskoga jezika usporio i skrenuo njegov naravni razvojni tijek te oblično, tvorbeno, leksički i pravopisno osiromašio njegove izražajne mogućnosti. Tek je protuvukovački jezikoslovni smjer (Antun Radić, Dragutin Parčić, Blaž Jurišić, Petar Guberina, Kruno Krstić) postavio moderne standardološke temelje, napose uvođenjem zasada praške lingvističke škole, lučenjem organskoga idioma od standardnoga jezika i funkcionalnim uvođenjem kajkavskoga i čakavskoga leksika u standardnu osnovicu i tako omogućio hrvatskomu standardnomu jeziku naravni razvitak.
