DNEVNIK 1953-1969.

Aktivan duh, prijemljiv i nametljiv u isto vrijeme, oštrouman i dalekovidan, intelektualac i stvaralac, pisac i komentator svog djela, Gombrowicz s istančanim osjećajem i avangardnom domišljatošću bilježi niz fragmenata: umjetničkih, esejističkih, filozofskih, biografskih, memoarskih, niz stilskih eksperimenata i idejnih rasprava, u kojima se i s pomoću kojih opredjeljuje prema suvremenosti i prošlosti, prema svijetu i prema Poljskoj, prema svom i tuđem književnom stvaralaštvu, prema osnovnim idejnim i filozofskim strujanjima svog vremena, prema politici i kulturi. (…) Ovaj je Dnevnik piščev životopis, ali to nije kao u njegovim romanima “mitologizirana”, nego je – “desakralizirana autobiografija”. U Dnevniku Gombrowicz izravnije, javnije nego u svojim fabularnim tekstovima, razgolićuje sebe. (…) U Dnevniku se skupa s danima u tjednu naizmjence nižu piščeva raspoloženja u spektru koji ide od osjećaja krajnje rezignacije i bespomoćnosti do isto tako krajnjega gađenja. Dnevnikom Gombrowicz nameće sebe svijetu, utvrđuje, brani, produbljuje i proširuje svoje mjesto u njemu. Za Gombrowicza, kod kojega nikad ništa nije konačno i kategorično, forma je dnevnika “kao naručena”, i ne bi se suviše pretjeralo tvrdnjom da bi Gombrowicz tu formu izmislio da je nije zatekao, da mu se književnopovijesno nije gotovo nametnula. Takav kakav jest – Gombrowiczev je Dnevnik djelo u kojem su se sretno našle na okupu valjda sve značajke njegove književnosti, od odnosa prema riječi do sposobnosti komponiranja u sebi zatvorenih cjelina, kao i čitav idejni repertoar autorove “privatne” filozofije. U Dnevniku se uz to zrcale i temeljne komponente Gombrowiczeve biografi je, njegova samoća i njegove intimne idejne krize. Počinjući pisati Dnevnik, Gombrowicz je polazio od uvjerenja da se “srozava u publicistiku”. S vremenom, kada je postao svjestan mnoštva mogućnosti koje dnevnik kao književna vrsta pruža i kada je vlastitom praksom porekao svoje prvotno poimanje dnevnika kao niže književne vrste, odlike mikrostilistike njegovih fabularnih djela sve su slobodnije počele dolaziti do glasa i u Dnevniku. (…) Gombrowiczev je Dnevnik autotematična drama kojoj bi pasao naslov – Ja i svijet. Kakav meni svijet jest i kakav ja jesam svijetu? – tog se protejskog pitanja Gomber s punom odlučnošću drži od prve do posljednje stranice Dnevnika. /izvaci iz tekstova Zdravka Malića o Gombrowiczu objavljeni na stražnjim koricama knjige/