DRUGA STRANA RUBIKONA : politička strategija Alije Izetbegovića

„Izetbegović je htio biti lider 'građanske Bosne i Hercegovine' - piše Tuđman - a bio je lider samo Muslimana, muslimanskoga naroda, dok Hrvatima i Srbima nije priznavao ni stutus nacionalnih manjina. Zato su njegovi ideali bili konfuzni u provedbi, nepošteni prema druga dva naroda, neiskreni prema međunarodnoj zajednici. Zagovarao je ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba u BiH a nije im priznavao pravo na konstitutivnost i suverenost, nije pristajao na federalno uređenje jer je smatrao da je Bosna i Hercegovina prvenstveno država muslimanskoga naroda… Sa takvim stavovima i politikom Izetbegović se upustio u rat protiv Hrvata, a da ni u jednom trenutku nije bio spreman preuzeti odgovornost za posljedice rata u koji se upustio.“ Čitalac u faktografiji i Izetbegovićevoj doktrini nalazi i zanimljive paralele između Izetbegovićeve doktrine i Miloševićeve politike stvaranja jedne države (Velike Srbije ili Srboslavije) u kojoj će živjeti svi Srbi, Srbi u Srbiji i Srbi dijelom raspršeni u federalnim jugoslavenskim republikama. … Nakon čitanja Tuđmanova rukopisa jasna je - usprkos svim mutežima - srž Izetbegovićeve politike i cilj njegovih nastojanja: ostvarivanje islamske, muslimanske dominacije u unitarnoj državi BiH. Nikakva federacija, konfederacija, nikakvi različiti nacionalni entiteti nisu dolazili u obzir. BiH mora biti, smatrao je, jedinstvena zajednica građana koji u njoj žive, a pošto su Muslimani najbrojniji njihov status biva praktički privilegiran i dominantan u svim područjima. Usprkos populističkim proklamacijama o ravnopravnosti i jednakosti naroda koji u BiH žive. Razumljivo da ta dominacija razumijeva i dominaciju islama, vjere koju je Izetbegović upio u mladosti školujući se u prestižnim islamskih središtima. Akademik Davorin Rudolf