DUBICA NA STARIM KARTAMA I VEDUTAMA

Knjiga Dubičanke Katice Delić novi je identitet grada Hrvatske Dubice, ovaj puta pisan s namjerom vrednovanja njenog geostrateškog značaja kroz povijest analizom starih veduta i karata. Autorica je kartografskim i slikovnim izvorima prikazala specifičnu pograničnu i obrambenu povijest Dubice i dubičkog Pounja isprepletenu imovinsko-pravnim odnosima viteških i crkvenih feudalnih struktura, kao i osmanskim osvajanjima i razgraničenjima nastalih osvajanjem hrvatskog teritorija. Korištenjem mnogobrojne literature i izvora, nastao je slojeviti povijesno-zemljopisni pregled Hrvatske Dubice, pretežno srednjovjekovno-novovjekovne tematike. Na samom početku je istaknut geostrateški značaj Hrvatske Dubice u donjem Pounju, donesen kroz pregled izgradnje cesta i putova započetih još u rimskom razdoblju, a intenziviranih u 18. i 19. stoljeću. Autorica potom kroz analitičku interpretaciju crkvenih redova templara, hospitalaca, dominikanaca i pavlina, kao i ulogu hijerarhijskih struktura Katoličke Crkve (biskupi, kanonici itd.) diskretno ističe njihovu važnost u oblikovanju društveno-političke i duhovne zbilje kasnosrednjovjekovnog razvoja ne samo dubičkog kraja, već i cijelog Hrvatskog Kraljevstva. Treći segment knjige, ujedno i najopširniji, predstavljaju stari zemljovidi i vedute. Povijesni zemljovidi, kao odrazi percepcije prostora minulog vremena, u sebi, osim osnovne i sekundarne faktografije često u sebi sadrže i subjektivne izraze njihovih autora obogaćene raznim dodacima poput crteža, skice i slika. Okosnicu knjige predstavljaju 65 takva stara zemljovida Hrvatske Dubice i okolice, koji se danas mahom nalaze u posjedu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Ratnog arhiva u Beču i Dvorskog ratnog arhiva u Grazu. Njihovi originali nastali su u tiskarskim radionicama u Beču, Grazu, Zagrebu, Veneciji, Baselu, Nürnbergu, Rimu, Budimu, Kölnu i Antwerpenu. Osim zemljovida, Dubica i okolni kraj je i na 26 različitih veduta (tlocrti, planovi grada, litografije, i bakrorezi) kao i nekoliko suvremenih fotografija. Sve one kao specifični slikovni izražaj, osim povijesnog prikaza stanja nekog naselja (građevine, ulice), integriraju i zemljopisne značajke okolnog terena (rijeke, uzvišenja, šume), što u ovom diskursu promatraču daje cjelovitiji prikaz Dubice i dubičkog Pounja. Isto tako, s njih je omogućeno i dokumentirano iščitavanje promjene imena Dubica kroz vrijeme, primjerice, Dubicza, Dubhicza, Dubitza, Dubicha, Dubizza itd., što predstavlja njenu svojevrsnu „povijesnu iskaznicu“. Od antičkog rimskog razdoblja i Tabule Peutingeriane iz 4. stoljeća pa sve do prvog srednjovjekovnog spomena s kraja 11. stoljeća, značaj Dubice miruje sve do 1239. kada čitav ovaj prostor hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. vraća templarima i pretvara ga u pretežno njihov posjed. Tako taj crkveni red dobiva na upravu dubičku župu pod čijom upravom ostaje sve do ukinuća njihovog reda početkom 14. stoljeća. Nakon njihovog ukinuća, njihove posjed dobivaju ivanovci koji tu sa svojom kućom tada postoje na lokaciji Moštanica. Osim njih, povijest ovoga kraja obogaćuju i pavlini i dominikanci. Prekretnicu u zemljopisno-povijesnom razdoblju Hrvatske Dubice svakako predstavljaju osmanska (turska) osvajanja Pounja od druge polovice 15. stoljeća, jer nakon njenog pada 1538. ona dobiva sasvim drugi značaj od dotadašnjeg. Naime, njeno prvotno značenje kao važnoga gospodarskog, vjerskog i kulturnog središta usred Hrvatskog Kraljevstva sada se mijenja u nesigurno pogranično utvrđenje u sklopu Vojne granice na granici Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Povezano s tim, sve povelje i privilegije koje su Dubičani do tada ishodili sada prestaju vrijediti, a novo vrijeme donosi teško podnošljivi osmanski zulum koji se intenzivno osjeća sve do oslobođenja 1685. godine (desna obala rijeke Une). Na zemljovidima hrvatskih zemalja iz 18. stoljeća Dubica je uvijek ucrtana i predstavlja njihov redoviti inventar, a ta praksa protegnula se i kroz cijelo 19. stoljeće, što ukazuje na činjenicu da se njen značaj, unatoč pograničnom zemljopisnom i društveno-gospodarskom položaju, nije izgubio. Slijedom navedenoga, zaključujem kako ova nova knjiga Katice Delić predstavlja izraziti doprinos afirmaciji današnjeg, u punom smislu riječi marginaliziranog položaja Hrvatske Dubice u Republici Hrvatskoj i izlazak iz povijesne anonimnosti, predstavljajući suvremenim čitateljima i povijesnim stručnjacima bogatu prošlost, zasjenjenu i interpretiranu kroz prizmu teških ratnih stradanja u Domovinskom ratu krajem 20. stoljeća. Vrednovanje Hrvatske Dubice, njene prošlosti i suvremeni potencijali zavređuju u današnje vrijeme duboko preispitivanje i sasvim novi tretman kako bi se povratila njena živost koju je dokumentirano baštinila u prošlosti.