DUBROVAČKE SREDNJOVJEKOVNE ZLATARSKE TEME

Dubrovnik je vječna tema, a na području povijesti umjetnosti neiscrpno vrelo. Zlatarstvo, a osobito sakralno zlatarstvo, nikada nije sustavno promišljano u cjelovitosti interdisciplinarnog istraživanja. Ovdje se donosi niz spoznaja mukotrpno istrgnutih iz skrivenih kutaka sakristija i riznica. Tako se prvi put u cjelini od šest starokršćanskih moćnika razmatra skupina s otoka Lopuda, upoznaje prvi poznati dubrovački zlatar Nikola Papac i njegova sačuvana umjetnina. Isto tako, obrađena je oltarna pala - sačuvani reljef svetog Vlaha iz njegove crkve. Prikaz svetog Vlaha stoljećima je utkan u sve sastavnice kulturne baštine Dubrovnika. Njegov je lik tijekom dugog niza stoljeća omiljena likovna tema u primijenjenoj umjetnosti, a najstariji Svečev lik sačuvan je u Dubrovniku na moćniku glave sv. Vlaha. Dolazak moći sv. Vlaha zbio se, prema lokalnoj tradiciji, u vrijeme bizantskog cara Konstantina VIII. (1025.-1028.), nasljednika velikog Bazilija II., koji je učvrstio granice Carstva mačem i diplomacijom, te u vrijeme gradskog suca Lampridija i nadbiskupa Vitala. Vrijeme Vitalova nadbiskupovanja bilo je važno za sudbinu Dubrovnika kao regionalnog središta i zbog preklapanja političkih i crkvenih interesa. Nazočnost moći sv. Vlaha u tom razdoblju potvrđuje njegovu iznimnu važnost za bizantsku politiku na jadranskom području. Danas se samo na osnovi iznimno škrtih povijesnih izvora može zamisliti trenutak kada je u grad Ragusium došao srebrni moćnik sa zlatnim emajlima jer u prvom sačuvanom popisu moći iz 1335. godine stoji: "Capud Beati Blasijepi. inbacino argeti (argenti)". Ragusium se, preuzevši novog sveca zaštitnika, koji je zamijenio ratničke svece sv. Srđa i sv. Bakha, te Pankracija i ostale, od bizantskog castruma s vojnom posadom emancipirao u glavno gradsko središte Gornje Dalmacije, za koje je bilo potrebno imati zagovor moćnog sveca - biskupa.