DUBROVNIK: moj grad

Pisati o knjizi Luka Paljetka nedvosmislenog i obvezujućeg naslova Dubrovnik. Moj grad višestruko je složena i zahtjevna zadaća. Okušaj koji već u začetku trpi od nekih općih mjesta emotivne i osobne neravnodušnosti, ali istodobno iznova provocira na susret i prepoznavanje kojem nije lako odoljeti. Kojem je neodolijevanje zapravo i povod i smisao. Pa i svrha. Kada nam se dogodi da razgovaramo o Paljetku, nekako pričamo o Dubrovniku, kada često slušamo o Paljetku, kao da nam netko došaptava Dubrovnik. Kada, kao ovim povodom, pišem o Paljetku, kao da dopisujem novu stranicu o Gradu. Knjiga ostaje alibi i zalog svekolikih okolnosti. Odgovor na potencijalna pitanja i, istodobno, pitanja za sve moguće odgovore. Inzistira li se na odgovorima. Ili zazire li se od pitanja. Na koje ćemo pristati ovisno o zainteresiranosti i ulozi u tom očekivanom i dosluhnom poslanju. Jer, i da nije u njemu rođen, Paljetak je zaslužio Dubrovnik baš kao što je Dubrovnik, čini se, odvazda zaslužio Luka Paljetka. Oni se nisu samo zaslužili, oni su se i zadužili. Obostrano se ćuteći. I da im se ne provjeravaju rodni listovi. Matične knjige, ispovjednici, pismohrane i knjige ostavinskih rasprava i ljubavnih slučajeva. Preljubničkih dosjea. Tajnih pjesničkih zapisa i javnih objavljenih podsjećanja. Saslušanja i svjedočenja u svim osobama jednina i množina. Sve je tako vidljivo u opetovanim samopriznanjima i višestrukim alibijima posloženo. I akrostihovima osnaženo. U tom srazu, kako bi se danas reklo, brendova, nastaje ova knjiga koja je i monografija i vodič i spomenar i dnevnik i memoarsko libro i knjiga proze i slikopisnica i očevidnik i lirska avantura literaturom zatravljena notara koji grad o kojem piše u dušu pozna i priručnik i rječnik i „knjiga hvalnica“ – kako kaže Paljetak – „jer to i hoće i mora biti“.