DUGA RESA - IXTLAN

Duga Resa, Zagreb, Rovinj, Karlovac, Split: sve su to lokacije u kojima se protagonistica može "namjerno" izgubiti ili slučajno pronaći zagonetne ostatke razglobljene, precrtane, piramidama prašine zakopane sadašnjosti. Riječ je o psiholokacijama vlastitog i tuđeg pamćenja, o gradovima nastanjenima literarnim sablastima, ali i svim drugim vrstama refleksivnog arhitraga. Literarna vožnja ove autorice podrazumijeva promicanje različitih geografskih lokacija i primicanje njima, kao i vezu s engleskom riječi drive, u smislu nagona. Nagona za nestizanjem ni na kakvo (konačno) odredište. Nagona za putovanjem, pre/okretom, "zaustavljanjem postojeće stvarnosti" (kako autorica veli u naslovnoj priči "Duga Resa - Ixtlan"), geografijom kao biografijom, mjestom kao neiskušanim stanjem uma (stara Durkheimova teza). Nije nam ovdje govoriti samo o sprezi putopisa i autobiografije, već o stvaranju osobitog distopijskog labirinta, negdje između Ostrave, Venecije, Moskve i autoričine dugoreške knjižnice. Knjige su, posve sukladno postmodernističkim poetikama, postojano upotrebljavane i kao Calvinove "mape" ili putokazi za dešifriranje priča, među čijim su ulicama/policama pronađeni i Nabokov i Brodski, ali i kulinarski recepti obiteljske egzilantske ostavštine Lukšićevih kao moravskih doseljenika. Nije nimalo slučajno što je Irena Lukšić odabrala trostruko "dislociranu" profesiju: prevoditeljski rad, znanstvenu zaokupljenost ruskom emigrantskom književnošću, prozno svjetotvorstvo. (...) Moje druženje s tekstovima Irene Lukšić u dugom je periodu zapinjalo na autoričinoj ljubavi prema kontinuitetu pripovijedanja, odnosno njezinoj potrebi da faktografski ustvrdi što se dalje dogodilo s ovim ili onim putnikom namjernikom njezine egzistencije. Iz moje perspektive, to "bdijenje nad drugima" imalo je karakter bijega od vlastitih ponora. Utoliko moram priznati da je Duga Resa - Ixtlan prva zbirka Irene Lukšić u kojoj "oni" (treće lice množine) više nemaju golemu moć nad autoričinom pozornošću; pogled je mnogo češće okrenut unutra ili čak spreman priznati da se istina o drugoj osobi vjerojatno ne nalazi u promatranju s velike udaljenosti, niti u eskapističkoj, možda pomalo i osvetničkoj kronici tuđeg poraza.